Ismeta Ahmetović, 47-godišnja zaposlenica u kafiteriji, te supruga i majka troje djece, živi u Americi već petnaest godina. Ismeta je prije toga udavši se za muža, živjela i u Crnoj Gori četrnaest godina.

Ekipa NEON Televizije odlučila je da sa Ismetom razgovara o razlikama između BiH i Amerike, te kakva osjećanja i mišljenja ima prema kojoj državi.

Zajedno sa porodicom, Ismeta je u Ameriku otišla prije petnaest godina. Želja za radom i boljim životom natjeralo je na to, nakon što su izgubili posao u Crnoj Gori.

Na pitanje kako su uspjeli da se snađu u nepoznatoj državi Ismeta je odgovorila:
-„Imali smo pomoć, dali su nam stan. Dobivali smo i čekove kako bi dizali hranu, međutim to nije bilo dovoljno. Nisu nam dali novac za higijenu, morali smo nešto da kombinujemo sa drugima kako bi sebi to mogli priuštiti. Njima je luksuz sve što nije hrana. Tako smo živjeli dva do tri mjeseca, išli smo muž i ja u školu za engleski jezik. Poslije toga sam se zaposlila u McDonalds-u, to je bio ujedno i moj prvi posao“.

Ismeta kaže da tamo ima još bosanaca, te da su joj oni pomogli kako bi se integrisala u društvo.
Amerikanci imaju veliku manu, govori ona. Oni kad dobiju platu, istu na početku troše na izlaske i večere u restoranima, a poslije toga štede. „Naš narod zna da od ničega napravi svašta, bosanac se razumije u ekonomiju, on zna da štedi”.

-“U Americi zaista cijene rad, svaki minut tvoj posvećen poslu se gleda. Što se tiče obrazovanja, u slučaju da si odličan učenik, da imaš najbolje ocjene, država ti plaća fakultet. Ako se trudiš, učis i radiš, vjeruj da imaš odlične šanse za uspjeh tamo. Jedini nedostatak je što su oni bezosjećajni, djeca čim napune 18. godina moraju da se isele i da traže posao, dok mi našu djecu nedamo dok se ne ožene ili udaju”.

Odgovor koji smo dobili kada smo pitali šta joj nedostaje tamo, jeste rahatluk.
-„Nigdje nema Bosne! Obišla sam mnoga mjesta, ali Bosne nigdje. Sve imamo, ali taj rahatluk, duha bosanskog nema. Ovdje si slobodan, čuješ svoj narod, govori ‘hej, gdje si, šta ima?’, tamo čim padne mrak nigdje nikoga nema. To mi nedostaje, iako se nas nekoliko trudimo da napravimo takav ambijent. Postimo, pravimo iftar, teravije, bosanska jela, održavamo naše kao da smo ovdje“.

Ismeta kaže da nije u Bosni i Hercegovini trideset godina, ali osjećanja još nisu iščezla. Najbitnije joj je da njena djeca znaju bosanski jezik, “materin jezik”. Ona je uvijek bila bosanska i ostati će.