Možda bih i zaboravila da ne pročitah priču Fajke Kadrića. Podsjeti me na današnji dan … Visoka Glavica… Navalio agresor, ne odustaje… Noć uoči događaja sjedimo u komandi kod Saleta… Zamišljen je…Hasan, Blicko, Muhamed i ja… Hase, Sejo, Avdo sa svojim “labudovima” na drugoj strani sela…Svanjiva…

I sad mi u ušima glas rahmetli Senahida Doktora, komandanta, kako dok postrojava vojsku upozorava na časno vojničko ponašanje… Havarija sjedi osamljen, gricka slamku, možda sluti…. Nedo se smije ko da će na svadbu… Bijeljinac Kafa, kačket na glavi, gazi naprijed… Kolone doskorašnjih srednjoškolaca, lokalnih domaćina, Zvorničani, Kalesijci, Teočani….

Kasno je poslijepodne….Visoka glavica se trese, nedamo agresoru da pređe liniju….Evo nas u ratnoj bolnici u Sapni… Stižu ranjenici… Mobilna hirurška ekipa iz Tuzle dr.Šerak, dr.Imamović….

U trijažnom odjelu Elmir Jahić, student 5 godine medicine, više nego doktor…Trči od jednog do drugog ranjenika, a ono polje ranjenih… Pomozi doktore, čuju se glasovi…. Previja, sanira rane jednog po jednog…

Jedan previjeni, skoro polumrtvim glasom govori “Elmire, to sam ja, Nedo”… A Nedo mu bio komšija u Zvorniku. Svo vrijeme su se družili.. Od silnih rana nije ga prepoznao… Na putu do ratne bolnice izumro je jedan od “labudova”… Drugi je izumro na putu do Tuzle…. Odvezoše i Nedu u Tuzlu. Plačem… Kad sam 1978.godine došla u Zvornik igrao se kao dvogodišnjak ispod prozora zgrade u kojoj sam stanovala… Odvezoše i ranjenog Kafu… Stiže vijest – poginuo Munib ef.Memić komandant jedinice “Šejh Hasan Kaimija”. Poginuo je tačno godinu i četiri dana nakon pogibije prvog komandanta ove jedinice Šejh Mehmed ef.Hafizovića…. Našu novinarsku ekipu Sado vozi prema Tuzli… Čujemo – Nedi se bore za život, kažu možda ostane nepokretan… Kafa je u teškom stanju.. Javljaju poginuo je i Havarija – znači Smajo je izgubio i drugog sina… Kako li će podnijeti?

Pred samo večer vraćamo se u Sapnu… Doktori u ratnoj blinici su na izmaku snaga… Visoka glavica je spašena. Komandanti Sale, Hase, Senad, Šemso, Babak sretni i tužni istovremeno… S razlogom…

P.S:

Nedo je, ako me pamćenje ne vara, do danas imao 14 operacija. Nije ostao nepokretan, naprotiv… Jest da ga noga i dalje pomalo zeza, ali dobar je, radi…. Kafa se dugo liječio, nisam odavno čula za njega. Ljekari mobilne hirurške ambulante su postali vrsni stručnjaci u tuzlanskom UKC-u…

Elmir je ubrzo okončao medicinu, danas je vrhunski kardiolog i pored toliko ofanziva, ličnih ranjavanja, nedavno je preživio i koronu. I ostao uspravan.

Senahid zvani Doktor, komandant brigade, s čuvenog Kula Grada, sa vrhunskim poznavanjem engleskog jezika, sa čijeg lica je vječito zračio osmjeh, prije nekoliko godina preselio je na bolji svijet…

Mnogi junaci sa Visoke glavice danas nisu među živima, neki , iako živi, zaboravljeni su i na ivici egzistencije, neki su na azilu po raznim evropskim državama… Danas, nečasni se, uglavnom, kite njihovom časnošću…

Neka mi oproste svi oni čija imena u ovom kratkom sjećanju nisam pomenula. Stari se.

Ipak, bilo je to davno – 6.maja 1995.godine.

Tekst: Almasa Hadžić

Foto: Ahmet Bajrić – Blicko