Bio sam u Srebrenici više puta, i u Potočarima. Ono što tamo osjetite nećete osjetiti nigdje na svijetu. Tamo su ljudi ubijani da ih se istrijebi a ne kao ratne mete. Tamo se ubijao čitav jedan narod, ubijala se vjera, ubijala tradicija i pokušala ubiti historija.

Naježim se a u glavi bezbroj misli – jer tamo i trava ima poseban miris, miris zemlje natopljene krvlju, ljudskom krvlju! Svi oni koji su barem jednom kosili i rukama uklanjali ostatke trave oko nišana svojih predaka što ih kosa nije uspjela odsjeći, oni znaju koji je to miris. I, da ne duljim jer nisam čovjek od statusa o vjeri, o bošnjaštvu, solidarnosti sa porodicama ubijenih ali iz hladovine – radije odem na dženazu, ljudima s kojima dođem u kontak a koji nemaju saznanja prenesem o strahotama i patnjama onoliko koliko moj um može da dobaci.

Htjedoh, ustvari, da se kratko osvrnem na nešto što me mnogo pogodilo, posebno danas kad smo ispratili učesnike Marša mira. Zaboli kad vidiš da ljudi slave naslove tipa “Putin naredio: Srbija mora biti odbranjena!”, “Srbija, Kina i Rusija pobedile Zapad: Glasanje o Rezoluciji o Srebrenici odloženo!” čak i ljudi koje poznajem, koje imam ovdje u prijateljima.

Pa zar je moguće da smo toliko zatrovani?! Zar je moguće da se ponosimo ubijenom djecom, i onom tek rođenom?! Zar ima čovjek da se ponosi silovanim pa ubijenim djevojčicama, ženama, poniženim pa ubijenim djedovima?! Može li se čovjek ponositi junačinama Škorpionima koji strijeljaše šestoricu mučenih, gladnih i žednih pa još i vezanih mladića?! Znam da je uzaludno tražiti odgovore ali neka su prokleti svi oni koji to uradiše i svi oni koji ih sada slave! I džaba vam sve rezolucije, stotine sila i velesila jer ima Bog, ima Njegov sud. Na ukletom ne rađa ni jedno zasijano sjeme, a i ako rodi “skočiće vam na nos”!

Da se razumijemo, poštujem i druge žrtve, poštujem i tuđu krv jer me tako moja mati odgojila, a nju njena i tako nazad od postanja jer nas tome uči Jedina Istina, ali RAZLIKA JE OGROMNA!