Piše: Admir Mustafić

Danas svjedočimo kraju ovozemaljske, dunjalučke epizode jednog od nas – našeg brata po vjeri, komšije, sugrađanina, zeta, rođaka, brata, sina, supruga i oca. Potpuno svjesni naše ljudske prolaznosti, svjedočimo da je svakoj osobi unaprijed određeno koliko će živjeti. Taj posljednji čas – edžel – niti se može odgoditi niti ubrzati. Kada taj čas nastupi, svako živo biće će smrtnu kap ispiti. Ako smo vjernici, znamo da: „Svako živo biće će smrt okusiti! I samo na Sudnjem danu dobit ćete u potpunosti plaće svoje, i ko bude od vatre udaljen i u Džennet uveden – taj je postigao šta je želio; a život na ovome svijetu je samo varljivo naslađivanje.“ (Al-Imran, 185)

Trajanje čovjeka mjeri se u godinama: neko u jednoj godini ostavi značajan trag na ovome svijetu, a neko živi stotinu godina i ništa vrijedno spomena ne ostavi iza sebe, od čega bi cijela zajednica imala koristi.

Naš brat po vjeri, sugrađanin i radni kolega živio je vrlo malo godina – premalo – ali je ostavio neizbrisiv trag u našoj zajednici, u našim Vukovijama.

U našim razgovorima često smo govorili o ljubavi koju imamo prema svojim Vukovijama, o našem ponosu na njihovu historijsku ulogu i na zajedništvo u nevolji, gdje smo bez premca. Složili bismo se da, gdje god bili – a ima nas po cijelom svijetu – uvijek smo se rado vraćali u svoje Vukovije i o njima pričali kao o svjetskoj metropoli, često pretjerujući u hvalospjevima i anegdotama koje su izazivale osmijeh na licu samo kod nas, jer smo to jedino mi razumjeli i nosili u srcu.

Često smo na zajedničkim kahvama govorili da Vukovije nisu selo, već jedna mala čaršijica, i da sve ono što veliki gradovi imaju moramo donijeti u svoje Vukovije. Odlike čaršije su dobri putevi, trotoari, rasvjeta, škola, sportski poligoni, kulturni događaji i međuljudski odnosi.

U svemu ovome naš Alen je učestvovao, inicirao, borio se i radio, a posebno oko kulturnih i humanitarnih događaja. Volio je sport i nesebično je davao podršku djeci – cijeli svoj život.

Moram istaći da, kada smo 2003. godine osnovali KUD „7. april“ Vukovije, Alen je bio dijete sa svojih petnaest godina. Ta zlatna generacija pronijela je ono najbolje što Vukovije imaju – mladost, pamet, odgoj, snagu, zajedništvo i ljepotu – po cijeloj Bosni i Hercegovini i još dalje. Bio je veliki humanista, znaju mnogi kojima je pružao medicinsku pomoć mimo radnog vremena; rođeni borac, buntovnik, predvodnik u istrajavanju u pravdi.

Sjećam se prvog i jedinog štrajka prvog ansambla protiv uprave KUD-a: petnaestogodišnjaci štrajkuju, tražeći prava od uprave u kojoj su bili tek malo stariji dvadesetogodišnjaci… Kada je ponovo pokrenut rad KUD-a 2023. godine, smijali smo se toj anegdoti. Ti tadašnji petnaestogodišnjaci danas su uprava i nastavili su tamo gdje smo mi stali, a danas, ovog tužnog dana, drugi će nastaviti tamo gdje si ti prerano stao…

Vukovije imaju historiju, imaju svoja slova svoje historijske abecede. O njima govorimo u ovakvim teškim trenucima, ali ih ne zapisujemo. Mi koji ostajemo moramo početi pisati zbog mlađih, koji će imati primjere u stvarnim osobama, kroz stvarnu ljubav prema Vukovijama, kroz velika djela koja stanu u malo ljudskih godina i ostanu vječna…Dragi naš Alene, bio si prvi u mnogim djelima, kolovođa u našoj „turskoj“, primjer velikog insana koji je djelima pokazivao kako se vole Vukovije.Ti si jedno naše vukovijsko slovo, slovo naše historijske vukovijske abecede.

I da, na kraju – Dino Merlin za Halida Bešlića kaže da ima s čim pred Gospodara… Svjedočim i ja, i desetine drugih Vukovijana, da i ti, Alene, imaš s čim pred Gospodara… Putuj, voljena ptico bijela… Molimo našeg Gospodara da se, ako Bog da, sretnemo u džennetskim baščama…