U šumi iznad grada pronađoh ovu gumenu traku sa koje su izrezani džonovi za papuče.

Ovo je jedan od niza dokaza u kakvom teškom stanju su živjeli ljudi, žene i djeca u tzv. UN-ovoj Zaštićenoj zoni Srebrenica.

Po veličini čini mi se da su pravljenje za dječije noge.

U Srebrenici u tom vremenu od ‘93. do ‘95. svega je nedostajalo. Hrane, higijene, obuće, odjeće, a posebno soli. To je bio jedan od načina da se narod dovede do granice izdržljivosti. To je bio jedan o načina mučenja našeg naroda uz stalni strah, neizvjesnost i zvukove pucnjave svih kalibara oružja.

Bio je to konc logor na malo većem prostoru, nešto kao Varšavski Geto.

Danas sam grad i brda oko njega su puni dokaza zločinačke namjere da totalno uništi jedan narod.

Ubijajući, spaljivajući i protjerivajući srpski zločinci su ubili život u Srebrenici koji nikada više neće biti kao što je bio ma ko u njemu živio i bilo kada u budućnosti.

Srebrenica će vječito ostati obilježena kao primjer šta je zlo spremno da učini ako mu se samo da prostora.

Autor: Ahmed ef. Hrustanović