Na snimcima i slikama je osamdesotogodišnji Mahmut Hanić iz Podosoja kod Sućeske, Srebrenica.

Mahmutovog oca Hurema su prije 80 godina zaklali četnici iznad mlina u selu Dolina kod Sućeske. Hurem je sa svojim komšijama i rođacima tog dana s kraja jula 1943., krenuo prema mlinu da melje žito.

Četnici, ti “časni” srpski “junaci” su ih pratili te gdje su koje stigli zaklali. Taj dan su zaklali Hurema Hanića, Hilmu Halilović, Hatu Halilović i Šabana Muminović.

Hurem je zaklan odmah iznad mlina, a Šaban oko kilometar dalje uzbrdo prema Dolini. Hilmo i Hata na drugom mjestu koje nisam ovoga puta uspio obići.

Mahmut je siroče još iz onog rata. Bio je u stomaku kad su mu oca Hurema zaklali četnici. Rodio se do par mjeseci iza očevog pogubljenja.

Nisu to vremena bila kao danas, priča Mahmut. Teško smo živjeli. Jedan ili dva čovjeka su nam nešto malo pomogla, ono ostalo niko.

Dok je bio dječak volio je da igra fudbal. Stariji ljudi, poneki od njih tada nisu voljeli galamu i da djeca gaze travu dok se igraju. Rastjerivali bi djecu koja igraju lopte, svi bi bili rezil, jedino Mahmut bi dobio samarčinu i bio bi poslat kući.

Mahmut je išao u škole. Završio ih. Imao dobar posao u Srebrenici. Lijepo se oženio, djecu izrodio. I on je živi dokaz da Allah dž.š. posebno brine o djeci bez roditelja.

Danas ga gledam, insan, dedo od 80 godina, trčkara, zdravlje ga idealno služi, a kad se primakao mezaru rahmetli svog oca kao djete malo kao da se čulo da u njemu cvili dok sjecka travu i paprat i čupa zeleno busenje.

Možeš živjeti i sto godina, ali odrastanje bez oca ili majke ili oba roditelja u duši ti napravi prazninu koju ništa osim ponovnog susreta sa roditeljem ne može da popuni.

Mahmut je odrastao uz majku, a majka uz njega starila, duboku starost doživjela. Jula 1995 četnici ti “junački” srpski “borci” ubiše mu i devedesetogodišnju majku.

Za razliku od oca Hurema, majki nikad kosti nije našao. Njoj ne može ni na mezar otići. Nepokretna ostala je negdje u Kazanima tog krvavog jula 1995.

Nigdje joj traga nema, a tragao je Mahmut na iskopavanju svake grobnice koja je u blizini Kazana i Srebrenice bila. Išao je starac Mahmut sa dječačkom dušom cijeloživotnog siročeta u potragu za majkom, ali bezuspješno.

Rodio se siroče kao moj brat Enis. Nikad priliku nisu imali da oca zovnu babo. Da se u krilo njegovo zavuku i utočište pronađu. Ne daj mi Bože da znam kako je u njihovoj duši. Ne bih haman mogao to podnijeti.

Mlin na Jadru pod brdom Kak krije brojne tajne i brojne smrti. Jula 1995 mnoštvo bošnjaka ubijeno je na tom mjestu, zaklon potražili, ali “junačko” srce srpskog “vojnika” ubi i zakla civile koji na putu do mlina nosiše vreće kojima su hranili porodice svoje ili su potražli zaklon od zla njihova.

Generacijama su ubijali ti “časni četnici” o čijoj hrabrosti se puštaju filmovi u centru nekad opkoljenog grada od istog ovakvog zla.

Neka snime film o sudbini djeda Mahmuta Hanića i njegovim roditeljima koje pobiše četnici.

Svaka srebrenička porodica krije priču za filma i SFF-a.

Autor: Ahmed ef. Hrustanović