Admira Ramić iz Šehera (općina Osmaci) godinama svoje emocije prenosi uz pomoć boja i četkica na platno. Kao majka dvije prekrasne kćerke, osmogodišnje Asje i šestogodišnje Zejneb, čija ljubav je ispunjava u životu, zbog okolnosti koje su je zadesile morala je da prestane slikati. Dugo je vremena prošlo a onda se napokon vratila svojoj ljubavi, zbog čega je odlučila da govori za NTV.

Admira ima trideset godina, apsolvent je na Pravnom fakultetu u Tuzli. Sama odgaja dvoje djece, a želja joj je da se više posveti svom radu, te da svoje slikarstvo dovede na jedan viši nivo.

Svaki umjetnik je individua sebe

Sa slikanjem je počela u srednjoj školi, uz školu pisanje, sport, sevdalinke i školske priredbe slikanje je bila njena svakodnevnica uz koju se opuštala. Nakon srednje škole, upisala je fakultet a potom dobila kćerku, tako da je taj dio nje stavljen u drugi plan. Počela je ponovo da slika nakon susreta sa poznatim kalesijskim slikarom Adilom Mešanovićem, koji joj je postao jako dobar prijatelj kroz slikarstvo. Na njegov nagovor, počela je sa slikarstvom i od tada je obišla mnoge kolonije.Njena okolina je uvijek podržala a kroz umjetnost je stekla mnoga prijateljstva i proširila krug poznanika. Ono što njene slike čine posebnim su odraz njene unutrašnjosti, viđenja života i svijeta oko nje, te govori da je zapravo svaki umjetnik i njegova slika individua za sebe.

“Slikarstvo je prije svega moja velika ljubav, pored jedne slike bi provela do tri sata ujutro. Zaboravim na vrijeme, probleme i sve ono što čini moju i svakodnevnicu svih nas. Može se reći da je slika jedna stalna i neraskidiva emocija između umjetnika i platna. Nastojim da moje slike drugi dožive i vide onako kako ih ja doživaljam”, govori Admira.
Ona govori da se može zaraditi ukoliko uložite u to mnogo vremena i truda, te prenesete dio svojih emocija na platno. Tada, kako kaže Admira, ljudi znaju prepoznati dobar rad.

Prošlo je mnogo godina od kada je zadnji put u rukama držala četkicu koju bi pažljivo obavila bojom a potom nanijela na platno. Okolnosti su bile takve i nije mogla protiv njih, kaže Admira.

-“Mogu reći da je to Božija volja. Kada sam potpuno zaboravila na svoj dar, bila u veoma teškim životnim situacijama, osjetila sam ponovo želju za slikanjem. Bog te podsjeti da ono što nosiš u sebi da je to još tu i da može koristiti tebi i drugima. Naravno ogromno povjerenje i podrška mojih najbližih, najbolje prijateljice također umjetnice Fatime Aščić i nesebično pomaganje i prenošenje znanja od našeg poznatog slikara i mog velikog prijatelja Adila Mešanovića i ostalih umjetnika koji su mi pomogli i nesebično prenosili dio svog znanja i viđenja”,kaže Ramić.Djeca su joj najveća inspiracija

Ljubav njene djece je najveća inspiracija za nju, kao i zadovoljstvo. Ona im dopušta da koriste njene boje, iako više boje bude na rukama, nego na platnu, kroz smijeh govori Admira.

-“One su jako nadarene, obje. Uživaju kada im dopustim da koriste moje boje, imaju osjećaj za sve što je lijepo, djeca su jednostavno iskrena i puna ljubavi.”Ona tvrdi da je talenat samo jedan mali dio slagalice, te da je za slikanje potrebna ogromna ljubav, strpljenje, rad i želja da se uvijek nešto novo uči.

-“Citirati ću jednu meni dragu izreku ‘ nikad nemojte očajavati, mnogi uspjesu su proizašli iz onog što je ličilo na neuspjeh’. Sve što trebate je u vama samima, tamo što pronađete, to ćete reflektirati na druge”, govori za kraj Admira.