Abdurahmanom Hukić obavio je hadž u odlasku, 26. septembra 1980. godine. Relacija puta bila je: Sarajevo – Split, autom Starješinstva IZ za BiH, Hrvatsku i Sloveniju, Split-Rim avionom, Rim – Džedda (Saudijska arabija) avionom, Džedda – Mekka auto-taksi, Mekka-Medina avionom. U povratku sa svim ostalim hadžijama: Medina-Mekka autobusom, Mekka-Džedda autobusom, Džedda-Dubrovnik avionom, Dubrovnik-Sarajevo autom Starješinstva IZ.

Naš Abdurahman Hukić je davne 1975. godine takođe bio na hadžu, o čemu svjedoči slijedeći tekst, iz rukopisa Sulejmana ef. Kajtezovića „Putopis sa hadža iz 1975 g.“ koji su za elektronsku formu prilagodili njegovi praunuci Selimović Azur, Azra i Ajla.

„Nastupio PETAK 5. XII 1975.

Okupao se i napravio čaj. Klanjali sabah džematile (nova soba, prvi sabah). Pravio tarhanu. Otišli i kupovali stvari: mali kišobran, male televizore i obične ahmedije. Došli natrag u 10 sati i udarili ja i H. Suljo na čajeve (svaki po 2 čaja). Pripremili smo se za džumu. Stali smo u safove sa hodočasnicima raznih narodnosti. Poslije džume probijali smo se kroz guste valove hodočasnika i uspjeli prodrijeti do Revda i Mutehara (mezara) Božjeg Poslanika. Prije izlaska iz džamije kupili smo ihrame i još neke predmete pa se uputili prema stanu. Poslije klanjanja jacije u prostorijama delilove zgrade H. Abdurahman Hukić održao je prvi dio predavanja „Menasikul- hadž“. Spomenuo Ibrahima a.s. njegove žene Saru i Hadžeru kao Hadžeru, Ismaila, Safu i Mervu.

NEDJELJA 14. XII 1975.

Otišli zajednički bacati kamenčiće – treći dan na Mini (bacanje na sva tri džemreta). Otišli zajednički pod zastavama i dr. Smajlović i prof. Hukić. Kad smo se povratili mnogo učili tekbire (naša grupa), a ja sam predvodio. Povratili se u šatore i čekali polazak za Meku. Spakovali se i klanjali podne. Ja sam bio imam. Učio ašeru (NEŠTO NA ARAPSKOM NAPISANO). Poslije se odmarali i iščekivali autobuse. Počeli dolaziti autobusi. Ošla prva i druga grupa za Meku. Kudić H. Ibrahim se otrgao od nas i otišao bez nas, a mi smo još ostali. Klanjali ikindiju i pred akšam došli autobusi. Ukrcali se u autobus i došli u Meku u 17 sati.

O nekim detaljima iz života Abdurahmana Hukića svjedoći i Omer Behmen bilježi sljedeće: “Tako su istaknutiji pripadnici uleme, alimi, imami, aktivniji i ugledniji džematski službenici i hodže IZ hapšeni i na montiranim procesima osuđivani kao narodni neprijatelji i protivnici bratstva i jedinstva, osuđivani na višegodišnje robije i prisilni rad. Na taj način su osuđeni na dugogodišnje robije: ……. hfz, Abdulah ef. Budimlija, ………. …..Abdurahman ef. Hukić…

Ova proganjanja su naročito bila obimna odmah poslije preuzimanj a vlasti komunista, kad je većina vjerskih služb enika pružala otpor zatvaranju džamija, ukidanju mekteba i vjerske pouke, skidanju zara, otimanju vakufske imovine, i posebno 1949.-1950. godine paralelno sa obračunom sa mladomuslimanskim pokretom.”[8]

Prema sjećanju hfz. Abdulah-ef. Budimlije, po dolasku u Zenicu susreo je u sobi br. 13 oko 120 robijaša. On još kaže: “Po dolasku u Zenicu u tzv. KPD, smješteni smo u Prvo odjeljenje, u zgradu koja je građena na slovo ‘T’, sa jednim spratom, u sobu br. 13, u kojoj je bio gotovo sav bh ešraf (krem): hodže, svećenici, inelektualci i političari. U tom odjeljenju-sobi, takozvanoj “Trineski”, bilo nas je oko 120 robijaša poredanih u četiri reda, jedan do drugog, na golom podu. Ko je imao kakav karton od paketa ili kakvo šilte, bilo mu je malo udobnije, dok su u ostalih zbog mršavosti kukovi bili modri. Među ostalom ulemom bili su: r. Muhamed-ef. Pandža, član Ulema-medžlisa, Kasim-ef. Dobrača profesor, ….Husein-ef. Dozo, profesor, ……………….., Hamid-ef. Vikalo, imam, ………, Abdurrahman-ef. Hukić, profesor, Harriid Kurbegović, političar, dr. Čedomir i Milivoj Čekada (braća), svećenici, Papac, svećenik (poginuo u sudaru kod Vinkovaca), dr. Tomislav Jablanović, svećenik, bili su fratri i trapisti iz Banje Luke, dva pravoslavna sveštenika, Trifunović i Nikofor Kukavčić od Banje Luke, kao četnički jatak, Husein Kadić, direktor Vakufske direkcije, Meho Šahinagić, ambasador, Alija Nametak, književnik i publicist, Rešad Kadić, književnik, Konjhodžić, Munir-ef. Bajrić itd.”.[9]

Abdurahman ef. Hukić bio je poliglota; govorio je i pisao arapskim, turskim i francuskim jezikom. Stoga ga vidimo kao učesnika brojnih naučnih skupova kako u zemlji tako i van nje. Učestvovao je na naučnom skupu u Parizu Država i društvo u islamskoj misli i njihova povezanost sa islamskim moralom, gdje je govorio o faktorima na kojima počiva izgradnja islamskog društva. Također je podnio referat pod naslovom Socijalne i humanitarne ustanove Gazi Husrev-begova vakufa na naučnom skupu o vakufu kojim je obilježena 450. godišnjica Gazi Husrevbegovih institucija.

Pisao je u Preporodu, Islamskoj misli, Glasniku VIS-a, kao i u Analima Gazi Husrev – begove biblioteke, čiji je glavni i odgovorni urednik bio dugi niz godina. Većinom je objavljivao pod punim imenom i prezimenom, neke radove je objavio pod pseudonimom Derviš Hilmi, a neke pod imenom H. A. Hilmi. Također je koristio inicijale H.A.H., a oko dvadesetak radova objavio je bez potpisa.

Najpoznatija Hukićeva djela su: „Glavne islamske vjerske škole (mezhebi)“, Mala islamska enciklopedija“ (objavljivana u nastavcima 1975-1977), „Kamata u islamu“… Napisao je i „Jugoslovenski vodič u arapskom svijetu,’ koji je doživio više izdanja, a tiraž petog posljednjeg bio je 4000 primjeraka. Tu su i njegovi prijevodi sa arapskog: „Od sumnje do vjerovanja“ Mustafe Mahmuda, zatim prijevod dijelova djela „Značajni događaji u islamu“ egipatskog autora Es-Saidija, koji su objavljivani u Glasniku VIS-a…

Svojevremeno je bio glavni vodič za hadždž i napisao je brošuru “Kako ću obaviti hadždž“. Tri puta ju je štampao o vlastitom trošku i poklanjao hadžijama, potom je Starješinstvo preuzelo njeno štampanje. Brošura je bila džepnog formata i doživjela je šest izdanja, posljednje je bilo 1996. godine. Hukić je skoro deceniju rukovodio izdavačkom djelatnošću Starješinstva Islamske zajednice, tačnije od 1975- do 1984 godine. U tom periodu štampana su mnoga djela iz klasične i moderne islamske misli, filozofske islamske misli, kulturne baštine islama, kao i baštine Bošnjaka muslimana, te veliki broj udžbenika.

Štampan je prijevod Kur’ana Besima Korkuta, Buharijina hadiska zbirka, Put u Mekku, Muhammeda Asada i dr. Nema nijedne osobe koja se bavi arapskim jezikom, a da nije čula za arapsko-bosanski rječnik autora Teufika Muftića. Ono što mnogi ne znaju je da je Abdurahman Hukić pregledao taj rječnik i pripremio ga za štampu. Rječnik je izašao 1973. godine, ali kao arapsko-srpskohrvatski rječnik. Hukić je izvršio recenziju za srpskohrvatsko-arapski rječnik Kamila Buhija i Hasana Kalešij, koji je 1988. godine izdalo Starješinstvo Islamske zajednice. Dokle god bude koristi od ova dva rječnika, njihovi autori imat će sevape za svoje djelo, kao i svi oni koji su na bilo koji način čestvovali u njegovom realiziranju. Među njima je i Abdurahman ef. Hukić, svršenik stare Behram-begove medrese i Al-Azhara.