Zec je sanjario u dnu svoga legla
(jer šta se u leglu radi nego sanja),
dosada duboka svila ga i stegla,
životinju ovu vječni užas ganja:
“Nesreća je prava, kad te strah sputava.
Jedeš sa gorčinom svaki komad hljeba,
radost ti presijeda, uvijek: bježi, skoči…
Tako i ja živim ispod onog neba,
spavam, ali ne smijem da zatvorim oči.
Popravi se, mudro reći će ti svako;
strah se ne popravlja, jer to nije lako.
Da čak i čovjeku strepnja dušu ždere,
držim s puno vjere.”
Tako naš zec misli, a međutim trne,
pun je sumnja mračnih, nemir dušu para;
ma šta, dah il’ sijenke kolebljive, crne,
sve je protiv njega, groznicu mu stvara.
Razmišlj'o je dugo. Najednom se trže…
Životinja ova ču šuštanje neko,
to je bio signal da napusti brže
leglo i u mrak pobjegne daleko.
I dok šiban strahom kroz noć gluvu baza,
na obalu stiže zaspaloga jaza;
u duboku vodu, sa okolnih strana,
poskakaše žabe iz žbunja i grana.
Zec zasta i reče: “Gle! Ja sam to koji
bježim, a strah nosim stvorovima živim!
Evo čitav narod od mene se boji!
Otkud mi ta hrabrost kojoj se sad divim?
O, uviđam jasno: sve na jedno vodi –
zec onamo, ovdje užas, tako reći –
strašljivaca bezbroj ovom zemljom hodi,
ma najveći bio, uvijek će se steći
neko ko je veći.”