Jedan kradljiv kobac u susjedstvu cijelom
podiže uzbunu. Roj seoskih dječaka
gonjaše ga vikom, kamenjem i strijelom
i najzad nesrećom dopade mu šaka
slavuj, koji bješe u žbunju pod jelom.
I vjesnik proljeća za život se moli:
“Ja vam nemam mesa ni za zrno soli,
no u mome tijelu vi pjevača štujte
i božansku pjesmu, mjesto smrtnog ropca.
Tereja i zavisti mu čujte!”
“Terej? Je li jelo to kakvo za kopca?”
“Nije. To kralj bješe nad Trakijom drevnom,
gonjaše me zlošću i osvetom gnjevnom.
Pjevaću vam pjesmu što ko mehlem liječi,
pjesmu koja plijeni, jer iz duše grca.”
A na to će kobac: “Mani prazne riječi,
o muzici zboriš kad sam našte srca.”
“Ja pjevam pred carem!” “Kad te car ulovi,
on neka se divi tvojoj zvučnoj guši
a kobac će tvojim mesom da se tovi.
Jer znaj: gladan trbuh nikad nema uši.”