Ko u Kalesiji još nije čuo za Saliha Usčuplića-Terzu. Svoj radni vijek proveo je u Zemljoradničkoj zadruzi “Jedinstvo” Kalesija-za tezgama prodavnice ove radne organizacije. No, godine su prolazile, došli su mlađi a Salih je pošao u zasluženu penziju.

“Lijepo su me ispratili, kaže Salih, mogao sam ja još raditi.Ali, kažu zaradio sam penziju, a mlađi čekaju na posao.Otišao sam teška srca.U početku mi je bilo pomalo neobično.Ustajem ujutru, lijepo, a sve mi nešto nedostaje.Prošetam se onda do moje prodavnice, do mjesta gdje sam hljeb zarađivao godinama i bude mi lakše”.

Šta vas je navelo da uložite više od 1.5 miliona u izgradnju prilaznih puteva do mosta na Manduri?

Znate ja sam kao dijete gazio Spreču. Rođen sam u Jelovom Brdu i često sam išao u Kalesiju.I moja djeca su dok su iz Jelovog Brda išla u školu često prelazila rijeku. Strepio sam skoro svakodnevno da im se ne dogodi nešto loše, naročito s jeseni kada Spreča naraste. Sada kada moja djeca i ja ređe dolazimo u rodno selo sjetio sam se mnogobrojnih mališana koji ovaj most svakodnevno prelaze. Imao sam nešto ušteđevine i odlučio da je utrošim u dogradnju ovog mosta. Neki su mi zamjerali. Govorili su: što ne uradiš sa tim parama nešto drugo sebi.

Mežutim, ja sam bio odlučan i uradio sam ono što je bila moja najiskrenija želja. Srećan sam sada kad znam da ti gojčinski i jelobrdski mališani mogu bezbjedno kući. Dosta im je što pješače i po devet kilometara.Sada, makar, ne moraju misliti kako preći Spreču.

Salih Uščuplić, tih, pomalo nemiran čovjek, sa tragovima vremena na licu i rukama, prosijed i suvonjav, danas je sretan čovjek.Žao mu je što nije mogao i više i prije. Ali ponosan je što je osmilio zajendičko dobro. Uvijek kada je trebalo pokazati humanost primjerom, Salih Uščuplić je bio jedan od prvih. Kada je čuo za katastrofalan zemljotres na crnogorskom primorju među prima je došao u opštinski štab civilne zaštite i uplatio 1.000 dinara.

“Ovako ću, dok mogu”, kaže Salih zadovoljno.

(Kalesijske novine maj 1979)