– Lijepo mu ime…
– Vala jeste…
– Čuj, Jablan grad…
– Možeš misliti kako je izgledao kada ti jablanovi procvjetaju…
– Miriše na sve strane…
– Reci mi, kakva je razlika između jablana i bagrema…

***

Ljepota putovanja, kraćeg ili dužeg, svejedno je baš u toj neizvjesnosti, u tome da je put – put, a na putu svašta može da se dogodi. Naročito je interesantno kada ideš a nisi baš sasvim siguran gdje.
Kada tražiš a nemaš pojma šta ćeš pronaći, i hoće li… Zastaneš pa iz daleka, pomalo iz ptičije perspektive osmotriš gradove i sela u daljini. Napiješ se sa izvora pored puta…

***

Ugljevik je relativno blizu, ma blizu je on i bez relativnoga. Prođemo skretanje za Teočak, Peljave, pa skrenemo desno. Tako nam reklo da treba. Dok se vučemo uz brdo skontamo da nešto ne valja. Oprostite, je li ovo put za… Nije… Ups… Haj nazad… Na kraju Peljava skretanje za Mezgraju.
Kakvo ime, Mezgraja. Rijetko razmišljamo o imenima naših mjesta, ušlo nam u uho pa i ne prepoznajemo ljepotu… Na kraju Mezgraje, makadamski put, a onda rudnik… Jezero jeste djelovalo prljavo, ali ako niste oprezni možete sasvim pristojno da se oblatite na njegovim obalama, da potonete u pijesak i blato tamo gdje vam se učini da je tlo stabilno… Događa se… Bit će da sam se na ovom kratkom putu baš dobro oblatio, trebat će podosta vode da se to sapere…

***

Kad vam neko objašnjava kako negdje da stignete to djeluje sasvim laganini, problem je kada krenete sa namjerom da i stignete tu gdje ste krenuli…

Nekako dođemo do kamenoloma. Moćne mašine mezete planinu. Na vrhu bi trebalo biti ono što tražimo…

Jablan grad.

Za stari grad o kojem se ništa ne zna, ali baš ništa, o Jablan gradu u Ugljeviku se ipak može iščačkati podosta podataka.

Kontam, ako je ovako kad se ništa ne zna, kako bi tek bilo da se sve zna… Nije to najbitnije. Očito je da se priče prepričavaju i prepisuju od tvrđave do tvrđave i da sve liče kao jaje jajetu.

Pronađem kratki zapis o gradu o kojem se, kako rekoh ništa ne zna… Na teritoriji opštine Ugljevik se nalazi i srednjevjekovno utvrđenje, poznato kao Jablan grad. Nažalost, kako ovaj lokalitet nije dovoljno istražen, vrlo mali broj ljudi je i čuo za njega. Kako se ne zna sa sigurnošću od kada potiče utvrđenje, pojedini, malobrojni istraživači su ga “povezali” sa istorijom obližnjeg mjesta Teočak, o kome postoje istorijski podaci. Pa tako, pretpostavljaju da je Jablan grad služilo Zlatonosoviću, koji je gospodario Zvornikom. U neposrednoj blizini Jablan grada, tačnije ispod njega je Bogutovo selo, za koje postoji vjerovanje da je dobilo naziv po izvjesnom velikašu, Bogutu, koji je bio vlasnik Jablan grada. Zanimljiv je položaj ovog utvrđenja, koji je izuzetno nepristupačan za osvajače, a isto tako idealan za odbranu od njih. Na uzvišenju na kome se nalazi, tlo je potpuno suvo, ali zato u podnožju postoji više izvora pitke vode. Prema jednoj legendi, postojao je vodovod koji je povezivao područje od Teočaka do Jablan grada. (Predrag Marić – Od Teočaka do Jablan grada)

Ime mu je vrlo interesantno i definitivno draška maštu. Kakav je naš odnos prema prošlosti odlično govori onaj kamenolom koji potkopava i melje prošlost ove zemlje, ali koga to briga.

Na nesreću radnike kamenoloma priupitamo znaju li gdje se nalazi. Gore na brdu, pored one obeharale jabuke. A za koga vi radite?? Čuj za koga radimo, za sebe dolan, mislim al’ prešutim. Kome objasniti zbog čega mi imamo želju da omirišemo mjesto gdje je nekada bila srednjovjekovna ili bogtepitaokoja tvrđava.
Haj uz brdo… Šta kaže google, jer google obično sve zna. Aha, ima nekih podataka…

Jablan grad je slabo, gotovo nikako, istraženi srednjovjekovni lokalitet, utvrđenje, koje se nalazi na istoimenom brdu (najveći vrh 451 m) u selu Mezgraja u opštini Ugljevik. (Dakle stvarno se malo toga zna o ovom utvrđenju, ali hajde da vidimo da li je baš tako…)

Zbog loše istraženosti, lokalitet je slabo poznat čak i stručnoj javnosti, te nije ni pod kakvom zaštitom od daljeg propadanja i uništenja.

Vjeruje se da je utvrđenje Jablan grad, nastalo u srednjem vijeku kada se u ovim krajevima sjeveroistočne Bosne mijenjala vladavina ugarskih kraljeva, srpskih despota i bosanskih vladara. Postoje i neki dokazi pronalaska nakita iz bronzanog doba na ovom lokalitetu, što govori da je ovaj lokalitet bio naseljen i mnogo prije srednjeg vijeka.

Jablan grad je dijelio sudbinu Teočaka, 5 km vazdušnom linijom udaljenog, takođe, nedovoljno istraženog srednjovjekovnog grada, te se kroz istoriju Teočaka može sagledati i istorija, ne samo Jablan grada, nego i čitavog ovog kraja. Teočak se u istorijski izvorima prvi put spominje 1432. godine kada ga mađarski kralj Žigmund ustupa Đurađu Brankoviću koji u njemu vrši dograđivanja.

Pretpostavlja se da se iz Jablan grada ovim krajevima vladalo u ime Zlatonosovića, gospodara Zvornika, čija se vlast na sjeveru pružala do linije Šepak – Teočak – Donja Tuzla – Gračanica.

U svom radu: „O porijeklu stanovništva Tuzlanske oblasti“ Risto Jeremić navodi da je cio prostor između rijeka Drine i Bosne pripadao srednjovjekovnoj vlasteli Pavlović, čija je matica bio Jablan grad u srezu Zvorničkom, a glavno sjedište grad Borač kod Rogatice. Porodice potčinjene ovoj vlasteli bile su: Dinjičići, kasnije Kovačevići, Bratiljevići, Gojsalići, Pribojevići, pa i Zlatonosovići koji su, kao što je rečeno, stolovali u Zvorniku. Inače, prvi poznati Pavlović bio je Raden Jablanić, vlasteličić, otac rodonačelnika ove dinastije kneza Pavla Radenovića.

Vjeruje se da je Bogutovo Selo, selo ispod Jablan grada, dobilo ime po nekom velikašu Bogutu koji je bio vlasnik Jablan Grada.

Mađari su držali Teočak sve do 1521. godine, kada su njega, kao i Srebrenik zauzeli Turci. Nakon toga, tadašnje stanovništvo se sa ovih prostora razbježalo seleći se prema sjeveru u Slavoniju i u Mađarsku u pogranične krajeve.

Ponovno naseljavanje ovih krajeva počeće u drugoj polovini 17. i početkom 18. vijeka. Zbog prirodnih prepreka Jablan gradu se teško moglo prići sa sjeverne strane.

Zbog svog geografskog položaja i izuzetne nepristupačnosti i zbog utvrđenja i obodnog zida sa južne i istočne strane, bio je veoma težak sa za osvajače, a pogodan za odbranu. Gradu se moglo prići samo sa istočne strane koja je bila bolje obezbijeđena i čuvana.

Uzvišenje Jablan grad, koje nosi ime po utvrđenju je bezvodno, nema vode, dok u njegovom podnožju ima više izvora pitke vode („grozničava voda“, „Vasilina voda“, „hajdučka voda“…).

S obzirom da u ranije vrijeme nije postojala mogućnost izbacivanja vode na više kote od samog izvora, voda se mogla samo sa više kote spuštati na nižu, pa se vjeruje, a i jedna legenda tvrdi, da je postojao vodovod od Musli bunara (Bilalići – Teočak) do Jablan grada.

Početkom 60-ih godina postojala je potreba za lomljenim kamenom za izgradnju puteva sa tvrdom podlogom. Nažalost, najlakši način bio je da se kamen kopa sa samog utvrđenja. Prilikom izgradnje puta za Mezgraju veliki dio kamenih blokova je iskorišten u tu svrhu. Lokalno stanovništvo je takođe koristilo ostatke ovog utvrđenja i za individualne potrebe u izgradnji kuća. U tom periodu nađeni su i neki predmeti i ostaci nekadašnje naseobine: kameni žrvanj za mljevenje brašna, kantar tepsijar, bakrena džezvica za kafu, metalna strelica, više keramičkih posuda, opeke većeg formata od uobičajenog, kosti od krupnih životinja i dr.

Nakon svega toga, trenutno stanje je takvo da je teško razaznati ostatke utvrđenja. Samo se još stariji stanovnici sjećaju kako je izgledalo utvrđenje prije razgradnje.

Jedna od legendi koje lokalno stanovništvo veže za Jablan grad, a koja je slična sa legendama koje se vežu i za neke druge srednjovjekovne gradove, jeste i priča o tome kako su Turci osvojili grad. Pošto je grad bio teško osvojiv, Turci su se sjetili da presjeku vodovod koji je iz Teočaka, sa Musli bunara, vodio u Jablan grad. Ne znajući gdje se nalazi vodovod počeli su nasumice i bezuspješno da kopaju. Tek kada ih je neka baba savjetovala da uzmu konja ždrijebca od dvije godine, te da ga dobro nahrane, daju mu soli i uskrate mu vodu, pa da ga provedu oko Jablan grada, te ondje, gdje tako žedan zakopa kopitom, tu će naći vodu, uspjeli su da nađu i vodovod. Legenda kaže da mjesto gdje su oni presjekli vodovod od tada se zove Prosjeka. Opkoljeni branioci, bez vode u gradu morali su da napuste grad. Ipak, i oni su se poslužili jednim lukavstvom. Grad su napustili noću, sa konjima potkovanim unatraške. Zbog otisaka koji su konji ostavili, Turci su dugo mislili da je braniocima Jablan grada došla pomoć te se dugo nisu usudili da uđu u grad.
Druga legenda govori o tome kako je Jablan grad dobio ime: Tri sestre su gradile tri grada i svaka je imenovala svoj grad po karakteristikama koje taj grad imao. Tako je Teočak bio čvrst ko tučak, Zvornik je imao visoki zvonik, a u Jablan gradu je bila kula visoka kao drvo jablan.

Logiga je da se malo prepiše od drugih, malo navede kao legenda u stilu narod priča, a onda lagano pretoči u knjigu kao činjenica. Recimo potpuno iste podatke o vodi i opsadi grada moguće je čuti u Banovićima a vezani su za Tulov grad. No nije to najbitnije. Ostaci Jablan grada danas su obrasli i nepristupačni, upolovljeni jer kamenolom je nemilosrdan i ždere brdo. Dominira lipa i hrast, a jablana je veoma malo.

Tek u naznakama izlizanog kamena se vidi da je tu nekada nešto bilo, da je neko hodio baš ovim putevima i gledao u isto nebo kao ja i moj drugar Omer Ć. Ibrahimagić.

Sa Jablana puca pogled na okolna mjesta i vidi se da je strateški postavljen na brdo koje je teško osvojiti a lahko kontrolisati.

Ovdje je umrla prošlost, poražena bezobrazlukom sadašnjosti. Samo gušteri i zmije naseljavaju mjesto na kojem je nekada bujao život. Grad od kamena, skrajnut, interesantan i tajanstven.

Bruje moćne mašine u podnožju i remete onaj starinski mir na starom gradu koji miriše na trave i behar.
Pronašli ga, nogom kročili, obišli, pozdravili se kao da se javljamo na prozivku, odšutjeli sve što se nije imalo reći i vratili se, malo oblaćeni ali ipak zadovoljni…

Jablan grad je tu gdje jeste, ali neće još dugo, progutat će ga kamenolom i bude li ovakvih kao što smo mi, oni ga neće moći pronaći…

I oprosti što ti ne znadoh reći razliku između jablana i bagrema, meni je to vazda bilo isto, a može biti da nije…

MEHMED Đedović