Jučer poslije ikindije namaza zove me jedan ahbab, kaže da ima jednu konu, stariju ženu, 65 joj je godina, koju pazi i pomaže, no, ona je izrazila želju i ostavila mu u emanet, kada umre, da je ukopa kao muslimanku. A budući da nije muslimanka, već je pravoslavka i zove se Vera, on me nazvao da pita šta da radi i kako da se postavi.
Rekao sam mu da bi se neko ukopao kao musliman i da bi mu se klanjala dženaza i obavilo sve ono što dženaza podrazumijeva, taj neko treba biti musliman ili muslimanka, dakle, treba primiti islam. Onda je on meni rekao da on sada sjedi kod nje i da bi on volio da uključi zvučnik pa da to ponovo pojasnim a da i ona čuje. Uključio je zvučnik, a onda se ona lijepo i radosno javila i poselamila, zapravo, ovako je tekla naša konverzacija:
– Esselamu alejkum, efendija!
– Alejkumusselam, poštovana! Kako ste vi?
– Dobro sam, hvala Bogu, a vi?
– Dobro sam, hvala Allahu.
– Tako je, hvala Allahu Koji daje i upućuje!, ona će.
– Tako je, druge istine nema. Reče mi Dženan da ste izrazili želju da se ukopate kao muslimanka! Pazite, da bi se neko ukopao kao musliman mora biti musliman… U tom’ me ona prekide.
– Efendija, posljednjih šest godina, nikada nisam zaspala a niti se probudila a da ovako nisam izgovorila: EŠHEDU EN LA ILAHE ILLALLAH VE EŠEHEDU ENNE MUHAMMEDEN ABDUHU VE RESULUH!

– Allahu Ekber i mašaallah, Allahu Ekber i mašaallah!, vikao sam, od radosti i uzbuđenja. Doista, hvala Alahu Koji upućuje. I ona je radosno zahvaljivala Allahu. A šehadet je tako pravilno proučila i tečno izgovorila da se odmah vidjelo da to nije taze naučeno, već tu ima godina iskustva i učenja. A onda će ona opet:

– Ja hoću da odem u MUP i da ime promijenim. Na ovo moje postojeće, dodat ću samo dva slova. Bila sam VERA, a sada dodajem dva slova EN, hoću da budem ENVERA!

– Mašaallah! Ko bi rekao koliko razliku čine samo dva slova, a, naravno, nisu u pitanju samo dva slova, tu je u pitanju mnogo više, a to je ono što samo Allah daje. Hvala Allahu. Envera je množina od Nur, Svjetlost, a ti si sestro uistinu počašćena Allahovim nepreglednim Svjetlom.

– Ja hoću da to obavimo i u džamiji.

– Tamam, naravno. Uradit ćemo to uoči petka, inšaallah, poslije jacije namaza, u prisustvu svjedoka, proučit ćemo ponovo Šehadet, imanske šartove, zapravo, svih 33 šarta ćemo proučiti i podsjetiti se na njih i na obaveze u vjeri, ispunit ćemo formulare, biće i Dženan, onda ću odnijeti formulare u Islamsku zajednicu, ovjeriti ih, jedan ostaje u IZ-i, a jedan ide tebi. Hajr da bude, inšaallah!

– Hvala, efendija.
– Hvala Alahu.
Tako smo završili razgovor. Vani je bilo tmurno i oblačno. A mene su u tom trenutku trake neopisive Svjetlosti obasjale, jer to je Allahov Nur koji se javlja i poklanja ljudima koji se Allahu vraćaju. To se može tako jasno osjetiti. Hvala Allahu koji upućuje. A, opet, mislim i o ahbabu koji je tu ženu pazio i pomagao. Može biti da je Allah dao pa je ova žena preko njegove dobrote i dobročistva do islama došla. Vrlo lahko to može biti. Zato, čovjek nikada ne zna gdje će, kako i koga potaknuti i uputiti. Uvijek je važno biti dobar i pokazati to u svome ponašanju. Može Allah dati da će neko baš preko nas do Upute doći. A to je vrijednije od čitavog Dunjaluka. Zato, neka dragi Allah nagradi našeg Dženana, a i sve naše dobre ljude muslimane, koji u tišini svojim lijepim ponašanjem i dobročinstvom promoviraju islam i pozivaju u njega. Allah neka čuva i nagradi te dobre ljude!
Amin.

Piše: Muhamed Velić