”Da te volim duša zna, draga moja BiH-a”. Kako lijepe riječi, pune boja i emocija. Kada ih izgovorim, zatreperim, osjetim neke čudne treptaje u mom tijelu, jer Volim te, draga moja BiH, draga moja domovino!!!

Pitat ćete se zašto prvo ovo pišem, zašto ne počnem nekom frazom ili izrazom, ili onim prostim: ”Moja domovina se zove Bosna i Hercegovina”. Ne mogu! Zašto??? Zato što ovi stihovi imaju emocionalnu, ali i historijsku vrijednost.

Davne 1992. godine, 1. Marta, Bosna i Hercegovina je postala nezavisna, samostalna drzava. Do tog datuma bila je Republika u sastavu tadašnje zajedničke države Jugoslavije. Ali, neke lude usijane glave nisu htjele zajedništvo, htjele su podjele i one su se desile. Jedna po jedna Republika, počela se odvajati i postajati samostalna i nezavisna. Onda je na red došla Bosna i Hercegovina. Ali???

29. februara i 1. Marta 1992. godine gradjani Bosne i Hercegovine, ali oni istinski i pravi, iskreni i odani, vjerni svojoj domovini na Referendumu su odlučili da i Bosna i Hercegovina postane nezavisna i samostalna država ravnopravnih naroda i narodnosti cijele BiH. I, onda se počinje dešavati pakao koji će trajati pune četiri godine. Počela je agresija i rat u kojem su stradale stotine hiljada ljudi, žena i djece!!! Ljudi su ginuli u redovima za vodu, hranu, ginuli su u svojim domovima, na ulicama. Čak su i bolnice bile na meti napada i agresije.

Ali narod Bosne i Hercegovine, onaj istinski, onaj kome nije bilo bitno kako se neko zove ”uzeo je pušku u ruku” i branio svoju domovinu. Na čelu sa svojim tadašnjim predsjednikom Alijom Izetbegovićem žestoko su se branili, uzvraćali udarce i nisu odstupili ni od pedlja svoje zemlje. Dok su išli u borbu naši vojnici su pjevali. Iako nisu imali dovoljno hrane, odjeće, pa ni naoružanja, imali su ono što niko do tada nije imao: ”Imali su hrabro i veliko srce”, i ništa drugo im nije trebalo. Njihovo najveće oružje bilo je srce i ljubav prema svojoj domovini, prema svakom kamenu, rijeci, potoku, prema svakoj planini i svakoj kući, svakom čovjeku.

Tih godina rata, tih godina užasa, bola patnje, stradanja, ljudi su imali vremena i da se našale, da zapjevaju, da na taj način prkose neprijatelju koji ni tada, a ni sad ne može i nije mogao shvatiti kako neko može pjevati i smijati se, a pri tome biti gladan, žedan, bos… E, pa može!!! Ljudska duša je čudna. Kad voli, ona voli. A tih godina svi oni pravi patrioti su voljeli svoju domovinu. Voljeli su svoju: Unu, Sanu, Neretvu, Drinu, voljeli su svoju Bjelašnicu, Jahorinu, Velež, Dinaru, voljeli su svoje Sarajevo, Mostar, Banja Luku, Tuzlu, Zenicu… Niko i nista nije moglo izbrisati zvuk zvona sa Katedrale, zvuk zvona sa Crkvi, Sinagoga, glas Mujezina sa džamija. Nisu to mogli izbrisati tada, pa neće ni sada, ni ikada.

Još uvijek Bosnom odjekuje: ”Bosno moja divna mila…”, još uvijek se čuje: ”Visegrade grade”, još uvijek se pjeva: ”Gornju Tuzlu opasala guja” i tako će biti dok postoji Bosanaca i Hercegovaca. Tako će biti dok postoje ljudi kojima je Bosna i Hercegovina u srcu, u duši i kojima je ona ”Jedna jedina”. Citirat ću opet one stihove sa početka: ”Da te volim dusa zna draga moja BiH”, jer moja je duša iskrena i vjerna. Više niko nikada neće dirnuti u ono što je moje, više niko mi neće oduzeti šum bistre Une, prelijepe snježne vrhove Igmana, Bjelašnice, Maglića, Dinare i Veleža, više niko neće taknuti ili zaprljati moje šume, jezera, moja sela i gradove. Neće, jer ovo je moja, samo moja Bosna i Hercegovina, moja jedina jer ja druge nemam!!!

S ponosom kažem da sam Bosanka i Hercegovka i da mi to niko nikada neće oduzeti! Volim te moja jedna, jedina , moja najdraza, najljepsa BIH!!

Suada Bećirbašić