Kad sam bio mali, posve mali, nisam volio da me gospođe, koje su susretali moji roditelji, grle i ljube.
Svašta su me ispitivale, ponekad i takve gluposti da sam se čudio njihovoj hrabrosti. Ali sam mislio da je to dio neke igre, ritual koji one moraju proći da bi poslije mogle razgovarati s mojim roditeljima. Meni je to ipak bilo suviše nepristojno, ali sam pristajao na sve.
Znao sam čak lijepo pozdraviti. Naučili su me stariji stotinama pojedinosti koje sam smatrao nevažnima.

I onda opet rat.

Tek kada smo ostali goli i bosi pred strašnom životnom neumitnošću, kada smo skinuli sa sebe sve prljave navike koje smo navlačili svako jutro pred ogledalom, a zaboravljali ih skidati, kada smo se riješili svega onog što nas čini opasnima, tek tada smo se onako jadni, i opet mali, pod zvijezdama zagrlili.

I ja sam konačno shvatio važnost i bit zagrljaja.

Kada nekoga grlite, to je znak da više nemate riječi zahvalnosti što je s vama, to je ona hvala koja vas pokreće da u tom trenutku živite samo za tu bliskost.
A nije bilo tako. Zagrljaji su bili najjeftiniji način da preživite susret do kojeg vam uistinu nije stalo.
Mislim da će ljudi koji žive ovaj rat još dugo u svojoj svijesti nositi iskon te geste. Tako i treba.
Da smo svi to znali, možda svega toga ne bi niti bilo.
Kada nekoga grlite, učinite to punim srcem, cijelim bićem, jer ne znate što će vam donijeti sljedeći trenutak.