27. maj, 1976.

Bosna i Hercegovina,

okolina Vlasenice

Pred moćnim vjetrom sve u dolini je drhtalo. Povijao je vjetrina stabla i lomio grane a onda udario u snažna prsa planine i nemoćno se rasuo.

Trajalo je to natezanje dosta dugo, niko ne popušta pa se sve ponavlja iznova jednom, dvaput, stotinu puta.

Halim Seferović je sitan i nemoćan da bi podigao glavu i osmotrio borbu divova. Da ga je iko pitao ni rađao se ne bi, da je mogao birati zaobišao bi, ako se ikako može po ovakvom vremenu glavu iz kuće da promoli, ali nije.

Sirotinja rijetko radi ono što hoće, nego ono što mora i oko čega nema dvojbe.

Djeca su više gladna nego sita i valja u vodenicu odnijeti žito da se samelje kad bi iz neba vrelo kamenje padalo.

Pogeo se Halim pod teškim teretom vreće čija težina ga vuče zemlji, a vjetar nemilosrdno šamara. Korak po korak grabi naprijed putem koji poznaje i žmireći. Preko Rešine avlije, pa preko parcela do šumarka, onda dugo uz rijeku do drvenog mosta, prijeđi, odmori kod crnog kamena, spusti vreću sa oteklog vrata i ukočenih ramena, smotaj cigar, otpuhni dim, napi se vode, pa opet, vreću na rame i gazi put.

Vodenica se zavukla ispod pošumljenog brijega, daleko od naselja, sama.

Stotinu puta se Halim sjetio te vodenice i uzdahnuo.

Bože, kako bi on volio da se osami i odahne od života, da bude ko ova posljednja vodenica na rijeci, mirna, ćutljiva, samo ona i voda. Ima i vodeničar, doduše, ali se čini da se njih dvoje odlično slažu.

Ćutljiv je, progovara samo ako mora, melje i drži vodenicu urednom. Da njega nema davno bi stara, nakrivljena kuća nad vodom u rijeku kleknula, predala se i pustila da iz nje izađu sve uspomene, prije nego što vlaga nagrize drvo, nešto istruhne a nešto voda odnese nizvodno.

Neće se to desiti sve dok je vodeničara, jer njih dvoje su ko jedno; u njega srce udara pouzdano kao što se vodenički kamen okreće i drobi zrnevlje u brašno.

Gurajući uz vjetar koji se oko njega vrtio kao dijete oko igračke Halim je dumao o svemu.

Od čelo mu se razbi krupna kap kiše, jedna, pa još jedna i dok se okrenuo lilo je.

Zar baš ništa da promaši danas, majku mu, mrmljao je kroz stisnute zube i opsovao.

Vodenica više nije bila daleko, ali ni blizu da je mogao umaći silovitom pljusku.

Bilo mu je žao što će kiša promočiti vreću i ovlažiti zrno, ali baš ništa nije mogao učiniti da to spriječi. I on i žito u vodenicu će doći potpuno mokri.

Njegova kćerka Sahiba, osmogodišnja djevojčica, pametna i pronicljiva, čudno je reagovala na kišu.

Sjela bi pored prozora i bez riječi tužno gledala kapi rasute po staklu.

Pitala ga je: Oče, zbog čega nebo plače? A on se dobro zamislio šta i kako da joj odgovori. – Svako ponekad zaplače kćeri očeva pa i nebo, dojadi mu i sreća i tuga pa pusti suze. Kad nebo plače zemlja se veseli jer zemlja voli kišu. Tako je to uvijek neko plače a neko se raduje.

Djevojčica ga je čudno pogledala i odustala od daljnjeg zapitkivanja. Kod njenog oca nije bilo jednostavnih odgovora a njoj počesto nije bilo jasno to što on govori, ali se manula zapitkivanja.

Halim bi je pomilovao po dugoj, crnoj kosi i ostavio pored plačnog prozora da gleda u kišu i šuti.

Nije propuštao da joj pokaže koliko je voli, i nju i njenog brata Hazeta, i oni su to znali. Rano su ostali bez majke pa se Halim oko njih savio, branio ih i vaspitavao, savjetovao i upućivao u život.

Često nisu imali ko druga djeca da jedu i obuku, ali su imali oca kakav se nije mogao kupiti nikakvim parama.

Haze je bio dvije godine mlađi od sestre. Mršavko, tako ga je zvala Sahiba a on se ljutio.

Halimova duša bila je puna kad se njih dvoje igraju u maloj, toploj sobici, pred veče.

Kad mu je žena umrla, nekako godinu ili dvije poslije Haze je počeo ustajati noću. Skupio bi se u ćošku sobe i drhtao kao list. Plašio se mraka.

Uzalud je Halim pričao sa njim, govorio mu da sve ima dvije strane i da je noć druga strana dana, da nema čega da se boji. Zajecao bi, zagrlio oca, zalijepio se za njega ko krpelj i zaspao u njegovom naručju.

Od kad se čovjek plaši tame i zbog čega? Istina, valjalo je to sebi priznati ni Halimu nije bilo sasvim svejedno kada bi se spustila noć. Plašio se, nije znao čega, ali se noći i tame plaši i danas kao odrastao čovjek, ne baš kao ranije, ali mu nije ni svejedno.

U tami ima nešto praiskonsko. Čovjek nije biće noći i nije bez razloga ponizno drhtao pred crnilom. Taj strah se razbijao polahko i dugo, trajalo je to, ali nikada nije sasvim nestao. Je li čovjek postao hrabriji kada je munja zapalila prvu vatru, ili kada je nauka naučila da svjetlom pobijedi mrak, teško je reći. Strah i dalje postoji, ali se čovjek naučio boriti sa njim i skrivati ga, tako je mislio Halim. Ništa dobrog se ne događa u tami.

Kada si mokar i stenješ pod teretom koji žulja i pritišće najlakše se odbraniti tako što ćeš misli poslati na neko drugo mjesto. Ne uspijeva uvijek ali Halimu su djeca bila najbitnija na svijetu. Za njih bi ne trepnuvši dao svoj paćenički život, svjestan da to i nije neka golema cijena i na njih je uvijek mislio pa i sada.

Bio je blizu. Podiže glavu i zaklonjenu drvećem nasluti konture vodenice. Nije znao cijedi li mu niz lice kiša ili znoj. Duboko udahnu i pruži korak. Nije mislio na utrnula ramena i vrat. Bio je mokar i on i žito pa ni tu nije bilo pomoći, ali barem se dovukao do vodenice.

Onda sijevnu, prasnu, rascvjeta se nebo i munja udari negdje ispred njega. Zemlja zadrhta od siline a Halim se okliznu i pade. Opruži se po mokroj travi koliko je dug. Vreća skliznu sa ramena, puče, a iz nje prsnu zrnevlje.

Brzo je skočio bolno jeknuvši, ali šteta se nije mogla popraviti.

Podiže glavu i ukoči se.

Munja je i dalje vezala nebo i zemlju, sijala nekim čudnim plavičastim sjajem i nestajala u šumarku ispred njega.

Otvorenih usta, uplašen, zaboravi na rasuto žito i požuri prema vodenici.

Nije se obazirao na grančice koje su ga šamarale po licu niti na pljusak koji nije jenjavao.

Ono što je vidio potvrdilo je njegovu slutnju. Udarilo je u vodenicu i sad se držalo za njen krov, a mala, neugledna vodenica je blještala.

Požuri unutra. Hasanu se sigurno nešto dogodilo. Možda je bez svijesti i potrebna mu je pomoć, on ima slabo srce.

Tek što je ušao a opet je grunulo, ovaj put jače, strašnije, razornije, cijepajući neviđenom silinom sve oko sebe.

Onda je munje nestalo, ono plavičasto svjetlo se polahko povuklo, a uskoro je prestala i kiša i vjetar.

17. april, 2000.

Holandija, Apeldoorn

– Sve ste spakovale?

– Jesmo mama još juče, to je četvrti put da nas pitaš, šaljivo će djevojčica.

– I još ću pet puta, bolje je da pitam nego da nešto zaboravite.

– Nemamo šta zaboraviti. Idemo u Bosnu a ne na kraj svijeta.

– Samo ti svoj posao uradi kako ti se kaže i nemoj komentarisati tamo gdje su tvoji komentari nepotrebni.

– Dobro mama, kako ti kažeš.

– Gdje ti je otac?

– Na poslu, gdje bi bio.

– Ah mene… Srećom da imam svoju pametnu kćer Ajšu da me podsjeti na sve, osmjehnu se. Sad mi dodaj taj telefon.

– Hoćeš da zoveš dajdžu?

– Jeste, dajdžu zovem i znam da je to treći put tako da ne moraš da me podsjećaš.

– Ništa ja nisam rekla.

– Ali si pomislila. smješka se Sahiba. Uzima telefon i bira dobro poznati broj.

– Halo, ja sam.

– Sve je uredu?

– Jeste, brate, sve ide po planu, ujutro krećem sa Ajšom za Bosnu, svraćamo kod tebe u Sarajevo, a onda idemo za Vlasenicu.

– Sačekat ću vas na aerodromu. Tarik se raduje što će vidjeti Ajšu… Samo vas dvije dolazite?

– Omar radi, neće moći sa nama.

– Ti si dobro?

– Jesam, dobro sam.

– Onda se ubrzo vidimo.

– Dogovoreno, brate.

– Pozdravi Omara i poljubi Ajšu.

– Hoću, i ti svoje.

Spustila je slušalicu i uzdahnula. Nakon toliko godina će sa bratom posjetiti rodni kraj. Nije mislila da će biti toliko uzbuđena zbog tog puta, a sada je trese nestrpljenje da je i kćerka primjetila da nešto nije uredu. Prvi put idu za Vlasenicu, nije to mala stvar. Nešto u njoj je treperilo, žensko čulo na koje se oslanjala čitavog života nije joj dalo mira; nešto joj je govorilo a ona nije znala šta…

18. april, 2000.

Bosna i Hercegovina,

okolina Vlasenice

– O moj Bože kako je Bosna lijepa zemlja, zaboraviš to kad te dugo nema, ali ova ljepota uduzme dah. Uzdahnu Sahiba dok su promicali Romanijom i spuštali se niže.

– Dugo te nije bilo sele pa ti se sve čini novo i lijepo.

– Istina, nije me bilo… predugo…

Haze je vozio pežo 307, karavan, prostrano vozilo koje je poslušno klizilo putem.

On i Sahiba sjedili su naprijed, a pozadi djeca, Ajša, Tarik i Zerem.

– Sada nije krenula sa nama, upita tiho.

Sada je supruga njenog brata.

– Ima nekog posla, kratko će Haze.

Sahibi ne promače hladnoća u bratovom glasu, ali ne reče ništa. Brak nije nimalo jednostavan i u svakom, prije ili kasnije dođe do krize.

– Koliko je prošlo?

– Prestao sam brojati godine, ali prošlo je puno.

Ona uzdahnu milujući pogledom šumu koja se budila pod zrakama sunca.

– Hoćemo li svraćati do amidže Teufika?

– Kako god ti želiš.

– Pa, bi li ti?

– Ja ne bih. Kad smo ostali bez oca amidža je pokazao ko je i kakav je.

– Ostario je, sigurno.

– Jašta je.

– Nemoj biti strog prema njemu.

– Nisam strog Sahiba. Teufik je čitavog života bio đubre pa ništa ne mijenja činjenica da je sada star i nemoćan, sada je staro đubre.

Ona uzdahnu čudeći se da su djeca na zadnjem sjedištu mirna.

– Dao nas je u dom nakon što je Halim poginuo, sjećaš se. Ni mjesec dana nije pazio bratovu djecu, tek toliko da riješi papirologiju oko nasljedstva. Bitna mu je bila zemlja i kuća.

– Valjda je tako moralo biti…

– Tako je bilo, a da je moralo… Nisam siguran… Doduše, da Teufik nije bio ugursuz ko zna da li bismo ikad i napustili selo. Možeš li da zamisliš da provedeš život u ovoj zabiti.

Sahiba ga pogleda. Haze se promijenio, nema sumnje da je tako, svi se mijenjamo, niko ne ostaje isti.

– Ako nećemo obići amidžu Teufika, šta predlažeš?

– Otići ćemo sa djecom do mlina i tu provesti dan, bit će im interesantno, rijeka, šuma priroda.

– Je li vodenica još u funkciji, melje li?

– Koliko sam čuo, stari videničar Hasan je obnovio i u njoj živi. Melje žito i pšenicu još uvijek, mada dosta manje nego prije.

– Je li… Ne završi ono što je htjela; nije ni morala jer Haze je znao šta je mislila da pita.

– Jeste, grob je pored vodenice. Hasan se brine da sve bude uredno i čisto. Ponekad mu pošaljem nešto novaca i kakav poklon mada on nikad ništa nije tražio, ali eto.

Od Hazeta je vrijeme napravilo ogorčenog čovjeka, brzo joj je to bilo jasno.

– Nikad mi nije bilo jasno kako to da čovjek kakav je bio Halim pogine od munje.

– Taj dan nam je promijenio živote.

– Ja više nisam siguran da i u šta vjerujem.

– Ni mene nije manje boljelo.

– Znam, ali ti si to drugačije podnosila. Ja sam samo želio da umrem.

– Bio si manji, otac nam je bio sve.

– Ostali smo sami na svijetu, mala djeca, bez igdje ikoga.

– Ipak smo preživjeli.

– Jesmo… Znaš da sam se prije plašio mraka, sad mislim da je dan veća opasnost.

Nisu o tome pričali često. Od svih smrti njihov otac da pogine od munje i to onda kada im je najviše trebao.

Sahiba se sa jezom sjećala dana kada se to dogodilo. Sjedila je pored prozora i gledala kišu. Radi to i danas. Otac ga je zvao plačni prozor, brat je spavao.

Čekala je i čekala, bila gladna i uplašena a on se više nije vratio.

– Gdje je onaj vodeničar, pitala je brata?

– Sigurno negdje okolo, ko bi znao kako izdrži sam u ovoj šumi. Sve otvoreno a njega nema. Idem ja sa djecom sakupiti drva i naložiti vatru, bit će im interesantnije.

– Dobro, ja ću urediti mezar, zaraslo je u travu i korijenje.

Dok je zabavljena poslom, ne štedeći ruke čupala travu sa očeve humke, sama u po šume, kraj nje se, kao iz zemlje da je iznikao, stvori čovjek.

Podigla je glavu i prestala da diše.

Nešto je vuklo prema ovom pustom mjestu, dovelo je ovdje s drugog kraja svijeta i sad je opet osjetila onaj poznati titrajući nemir.

Čovjek je bio u smeđim, starim pantalonama, plavoj radničkoj bluzi, na glavi mu kačket, izblijedio, ofucan, lice zaraslo u bradu sve do očiju, koža tamna. Vidi se da je stalno izložen suncu i vjetru i da je često po šumi.

– Oprostite, ja sam Sahiba, ovo je mezar moga oca. Tražili smo vas kada smo stigli da se javimo, da znate da smo tu, ali vas nije bilo. Tu je i moj brat Haze i naša djeca.

Čovjek je odsutno gledao u njene prljave ruke. Mezar je sada izgledao drugačije, vidjelo se ime na nišanu i nije bilo žbunova korijenja.

Klimnu glavom i krenu prema vodenici.

– Dođite na čaj kada završite, promrmlja.

Sahiba se uporno pokušala sjetiti imena vodeničara, ali joj je stalno izmicalo. Hazeta i djece nije bilo u blizini.

Još malo je uredila humku, spustila se na široki kamen i sagela da opere ruke u hladnoj rijeci. Pogledala je u vodenicu. Sve je bilo na svom mjestu. Vidjelo se da to neko održava, pazi i popravlja, sve je izmjenjeno nakon požara i udara groma, vodenica je jaka i stabilna.

Dan je bio sunčan i lijep a ona je ipak drhtala. Nešto joj je bilo poznato na ovom mjestu. Jeste, dolazila je sa ocem nekoliko puta kao dijete, ali nije to, nešto drugo je to bilo, neki miris, izgled, vodenička vrata, lijepa drvena veranda ispred.

Nešto je bilo ali Sahiba nije mogla dokučiti šta. Prišla je vratima i ona se otvoriše prije nego što je pokucala.

– Sjedite pod onu lipu, ima sto, bolje je vani nego unutra.

Vodeničar je izašao sa dvije keramičke šolje u rukama iz kojih se širio prijatan miris čaja.

Hasan, zaboga, vodeničar se zove Hasan, sinulo joj je.

Sjeli su za sto i u tišini pili napitak. Šumarkom su prelijetale ptice, oglašavali se fazani, vrvilo je od života, ali ništa od toga nije smetalo uhu, sve je bilo prirodno i tiho.

– Znate, ovo je prvi put da smo ovdje, i ja i brat. Stiskala je šolju u rukama. Bili smo djeca, mali, nemoćni, uplašeni. Otac nam je bio sve na svijetu… On je bio dobar čovjek, nikome taj zla niti je mislio niti učinio. Brinuo se za nas dvoje, bio nam sve… I onda se dogodilo to što se dogodilo i sve okrenulo naglavačke… Teško je djetetu razumjeti smrt… Umrla majka… Oca udario grom… Ostali nas dvoje…

Sahiba zajeca. Puče iz nje sve što se godinama nakupljalo, suze potekoše. Nije se ni trudila da ih sakrije. Došla je ovdje da se isplače, da vrisne i plakala je.

Vodeničar oborio glavu, sluša je ali gleda u zemlju, po velikim šakama premeće onu šolju sa čajem, ne pije.

Kada se isplakala učinilo joj se da i u njegovim očima vidi maglu, nije mu svejedno. Već drugi put je pomislila kako je šteta što mu gusta brada prekriva lice, pa ga ne može pažljivije osmotriti.

– Bili ste tu kada se to dogodilo, je li tako?

– Jesam, bio sam, krupan glas, ogrubio od duhana i ko zna čega.

– Hoćete li mi reći kako je to bilo, šta se zapravo dogodilo. Molila je tiho, djevojčica Sahiba iz sedamdeset i šeste godine.

Ko da je bio zbunjen, preplašen, kao da nije znao šta bi joj rekao. Pomislila je da sa ovim čovjekom nešto debelo nije uredu pa se brzo pokajala. Ko je ona da procjenjuje ko je u redu a ko nije, je li sa njom sve dobro.

– Padala je kiša, pljuštala. Nisam mislio da iko može doći do vodenice po takvom vremenu. Ljudi su i tada slabije mljeli, danas gotovo da i ne melju, sve kupe, gotovo, samljeveno. Bio sam u vodenici kada je gruhnulo, sve se zatreslo. Istrčao sam vani iz straha da se sve ne sruši i zatrpa me i sklonio se u onu kolibu tamo, tu držim drva i koješta. Onda je udario grom, tačno u vodenicu. Uplašio sam se, ušao da vidim šta je bilo i tu naišao na tijelo. Ležalo je pred vratima, pušilo se iz njega od siline udara, nisam odmah vidio ko je i kada je stigao. Poslije sam na onoj njivi pronašao vreću žita, rasutu… Valjda mu je ispala… Eto…

Sahiba je prestala da jeca. Gledala ga. Teško je pričao, jedva, ne bi se iznenadila da je munja i njega zakačila. Okretao je glavu, skrivao pogled.

– Prošlo je toliko godina, a kao juče da je bilo. Nisam znao ništa, svi su pitali, sakupilo se nekog naroda, ne znam odakle i svi su nešto pitali, a ja ništa nisam znao. Ništa… Ko sam, šta sam, kako mi je ime, šta radim tu pored ugljenisanog tijela… Ništa nisam znao, a svi su baš mene pitali…

– Znate li sada, mirno će Sahiba?

– Ječi mi u glavi, sve je mutno. Ja sam vodeničar Hasan Porić, to nisam morao pamtiti, znali su drugi. Vodeničar sam od kad znam za sebe, otac mi ostavio vodenicu i ništa više.

Čovjek obori glavu, ramena mu zadrhtaše i Sahibi se učini da će pasti. Priđe mu i stavi ruku na rame, a on je polahko, da se ne uplaši poklopi svojom rukom.

U povratku su zastali u prvom selu da naspu vode i da se djeca umiju.

Haze je bio bolje raspoložen, smijali su se, samo je Sahiba ćutala doboko zamišljena.

Dok je Haze sipao vodu ona izađe iz auta.

Pored jedne kuće preko puta, u dvorištu je bila žena. Sahiba uze punu kesu iz auta i mahnu ženi. Prilazeći široko se osmjehivala.

– Nemojte se ljutiti, vidim da imate djecu kao i ja. Nekad sam živjela u selu do vašeg pa sam došla da se malo podsjetim na rodni kraj. Evo vam ova mala hedija za djecu.

Sahiba pruži kesu preko ograde a žena sumnjičavi pogled zamijeni osmijehom i prihvati neočekivani poklon. Ono što je planirala dati amidži Teufiku dat će nekome kome je potrebnije.

– Vidim ja da si ti meni nešto poznata. Prihvati žena razgovor. Poklon svakoga odobrovolji.

– Jutros sam vidjela kola da su prošla putem. Ostavili ste ih na raskršću pa otišli do vodenice. Vidjela vas moja djeca, ona se tu često igraju.

– Jesmo, poželjeli samljevenog brašna. Zabaci Sahiba udicu a žena prihvati.

– Neka, neka, lijepo je to. Samo ako mene pitate pripazite se onog bradatog vodeničara, vještac je to da mu nema ravna. Šaputala je i sve se okretala da je niko ne čuje.

– Ma nemojte, nije mi tako izgledao.

– Šta vam ja kažem. Moj čojk govori da mu ima više od stotinu godina a još je na nogama.

– Ma šta kažete.

– Jeste, jeste, i još kaže da nije sav svoj otkako ga je onomad udario grom. Ništa taj svojim rukama nije znao napraviti, a nakon toga obnovio čitavu vodenicu, sve izgradio od temelja do krova.

– A melje li? Sahiba se ujede za jezik. Žene sa sela su bile nepovjerljive prema strancima. Išla je u vodenicu da kupi samljevenog brašna a pita je melje li. Smiješno.

– Baš čudno da to pitaš.

– Šta je čudno?

– Svašta je naš vodeničar znao napraviti, ali nije znao lijepo da samelje žito. Ko da mu je prvi put. Ja tebi kažem da je taj pobudalio otkako ga je grom udario. Niti kuda ide nit mu ko dolazi. Nije znao ni kako mu je ime, a sad eto makar to zna.

– Kako zna?

– Pa rekli mu, da mu nisu drugi rekli ni to ne bi znao. Tako je to, kaže u mene čojk, kad te grom udari. Ako preživiš više, te niko ne sastavi. A pričaju i da je ta munja bila čudna, niko ne zna zbog čega i kako, ali govore svašta.

Sahiba mahnu ženi i požuri u auto. Haze i djeca su već bili unutra.

Žena joj se zahvaljivala na poklonu i ona joj još jednom mahnu rukom.

Nije ni slutila da je puno dragocjenije ono što je ona njoj dala, od nekoliko čokolada i voća u kesi. Potvrdila je njene najsmjelije slutnje.

Sad joj je bilo jasno i zbog čega joj se činilo poznatim sve oko vodenice, i onaj miris, i drvena ograda, sto za kojim je sjedila.

Sve je bilo puno jasnije i ona se rasterećeno i slatko nasmija.

Djelo je to ruku njenog oca Halima Seferovića. Onaj grob je grob vodeničara Hasana. Hasan je poginuo a ne njen otac. Udarila ga je munja, jeste. Ali je ipak preživio, i ta misao joj je promijenila život. Barem zna da je živ, makar mu i ne bile sve na broju.

– Šta je tebi? upita je Haze dok su vozili prema glavnom putu.

– Ništa. Djeca su uživala, tebi je bilo lijepo, a i meni se sviđa ovaj kraj. Da dođemo opet za par dana.

– Ako ti tako hoćeš doći ćemo, Haze će radostan zbog očitog sestrinog raspoloženja.

– Ja šta ću…

Mehmed Đedović

Iz knjige ČAJ OD NANE