Postoje mnoga mjesta na dunjaluku koja želimo posjetiti, vidjeti,  pregaziti svojom nogom. Većina takvih destinacija je tamo negde daleko, nedostižno nama običnim smrtnicima, dok zanemarujemo ljepote koje nas okružuju u našoj blizini. Jedno od takvih mjesta u našoj blizini jeste i Žepa, mjesto koje vrvi historijom i ljepotama krajolika kakve samo može ponuditi jedan takav kraj, na samom sjeveroistoku Bosne i Hercegovine.

Duže vrijeme se rađala ideja o obilasku Žepe i njenih prelijepih krajeva, opisaih u poznatoj knjizi“ Zbijeg“ Hasana Nuhanović. Pisac u svojoj knjizi o ratnim dešavanjima tokom zadnjeg rata dotakao se i opisao pejzaš možda bolje no iko dosad. Tokom čitanja knjige Zbijeg probudio maštu u dobroj mjeri, meni i  većini ljudi koji se druže sa knjigom.

 Na put jednodnevnog obilaska Žepe, krenuli su Mehmed Hodžić, direktor Gradske biblioteke u Kalesiji, novinar Fahrudin Sinanović, hadžija Ibro Ramić i moja malenkost.

 Susret sa zmijom šarkom

Nakon jutarnje kafe u Kalesiji, krenuli smo prema Žepi. U Capardama se skrene desno, pa onda preko Šekovića, Vlasenice i Han Pijeska, gdje smo uz dosta muke uspjeli da se odvojimo putem prema Žepi. Nedovoljan je broj putokaza koji bi nas vodili u pravcu ovog nekad velikog mjesta, koje je jedno vreme bilo i općina. Na samom skretanju u Han Pijesku mogla se naslutiti nebriga vlasti za održavanjem putne komunikacije prema Žepi.

 Planinski masivi protežu se na sve strane dok se krećemo niz rječicu, koja u jednom momentu nestaje, te korito rijeke nastavlja potpuno suho. Naravno, zastali smo da napravimo lijepu fotografiju. To zastajanje moglo je da donese belaj. Fahrudin Sinanović je, u pokušaju da siđe do korita rijeke, umalo nogom nagazio zmiju „šarku“. Kad sam je vidio 5 cm od njegove noge, proderao sam se iz sveg glasa:“Pazi, zmija.“ Iako Sinanović imao više od stotinu kila, skočio je kao opuren. Zmija je poslije šmugnula u travu, a mi u džip i nastavismo svako svojim putem.

Eso vozi prodavnicu

Prvi znaci povratničkog života vidljivi su odmah u mjestu Luka, gde smo zastali da pitamo kud i koliko ima do Žepe. Povratnik Hasib Mešanović (63) nam je objasnio da je suho riječno korito rezultat poniranja rijeke u dubinu zemlje, te da se pouzdano ne zna gdje ponovo izvire… Meša Hodžić se odmah raspitivao za ratne linije razdvajanja na ovom dijelu Bosne. Hasib nam je sve potanko objašnjavao. Dok je pričao, naišao je jedan kombi.

 – To je Eso, vozi prodavnicu, veli Hasib Mešanović.

 Da, baš tako je rekao „vozi prodavnicu“. Eso, zapravo, u ombiju iz Sarajeva dovozi raznu robu o ovaj kraj i prodaje mještanima. On je putujuća prodavnica. Bude i štampe za kupiti.

Hasib ovdje živi sa ženom. Ima malo penzije, a drži i dvije kravice. Zbog vukova, ovdje niko ne drži ovce, veli nam. Prilikom nedavnih poplava kuća mu je malo oštećena. Veli da su neki dolazili i nešto popisivali. Ostaje  mu da se nada da li će dobiti kakve pomoći. Ljeti, kada je raspust, iz Sarajeva dođe kćerka sa unukom.

Skretanje za kotu Zlovrh

 Asvaltnim putem kroz šume stižemo do raskrsnice sa putokazom na kojem piše da je desno Žepa, a lijevo kota Zlovrh. Tokom agresije 1992-1995 godine kota Zlovrh bila je veoma bitna kota za odbranu Žepe i ovog kraja. Zlovrh je poznat po mjestu odakle su polijetili i spuštali se helikopteri za vrijeme ratnih djejstava. Poznato je da su sa tog mjesta iz Srebrenice poletjeli Naser Orić i još nekoliko oficira na školovanje u Zenicu prije pada Srebrenice.

 Tokom agresije Žepa, ta mala bosanskohercegovačka enklava, se hrabro odupirala agresoru sve do 16. aprila 1993. godine kada je proglašena „zaštićenom zonom“, te predata na čuvanje snagama UN-a. Predali su svoje naoružanje. Nebrigom UN snaga Žepa je ponova napadnuta tokom 1995. godine, praktično se narod branio goloruk sve do 25. jula 1995. godine kad je započeo nezapamćen egzoduz stanovništva Žepe, a Žepa sravnjena sa zemljom.

 Upravo preko kote Zlovrh počelo je povlačenje stanovništva prema Srebrenici, Kladnju i drugim krajevima Bosne i Hercegovine pod kontrolom Armije BiH.

Skrenuli smo desno ka Žepi, ostavljajući na desnoj strani Zlovrh. Spuštanje asvaltnim uskim putem prema odredištu prolazili smo kroz mala povratnička naselja. Planinske kućice skoro su puste i napuštene. Vidljivo mali broj povratnika očigledno se bavio stočarstvom jer su malobrojne krave lutale same po ogromnoj napuštenoj teritoriji.

 Srce poskoči od draži kad smo naišli na fabriku zdrave hrane, ali očigledno se radi o pojedinačnim slučajevima.

 Nakon tridesetak kilometara od Han Pijeska stižemo u Žepu, smještenu u kotlini, okruženu planinskim masivima sa svih strana. Za oko zapinje visoki minaret tek obnovljene džamije za koju smo zaključili da se nalazi u centru Žepe. Škola, mjesni ured i nekoliko kuća okolo, te veći broj ljudi koji se kreću nagovještavaju da se radi o samom centru Žepe.

U samoj blizini džamije nalazi se dio osnovne škola tek obnovljene. Nekadašnja školska zgrada, znatno veća, zjapi zapaljena, razrušena i zarasla u šipražje. Od pričljivih mještana saznajemo da trenutno u školu ide šest učenika dok je prije rata ovu školu pohađalo 600 učenika. Učenici ove škole pohađaju ovdje pet razreda. a dalje školovanje nastavljaju u Sarajevu. Zanimljiv podatak je da ovdje gdje u stopostotnom procentu žive Bošnjaci, učiteljica je srpkinja iz Rogatice, općine u čijem je i sastavu mjesna zajednica Žepa.

 Prokleta Jerina

Autom se dalje ne može, te smo nastavali pješke do srednjovjekovne tvrđave koja se nalazi na lijevoj obali rijeke Žepe i po predajama ovu tvrđavu izgradio je  Redžep-paša te je tako i nazivaju. Redžep-pašina tvrđava je nasuprot srednjovjekovnom gradu Vrataru koji se nalazi desno od nas na velikom brdu kojeg mještani nazivaju Gradina. Zanimljiva priča jednog mještana je da na Vrataru postoji stolica ili prijestolje kraljice Jerine, koja jeste, po srpskoj mitologiji, sinonim za sve srednjovjekovne gradove u Podrinju. Narod je ovu kraljicu nazivao i Prokleta Jerina zbog zlih stvari koje je narod prenosio u predajama. Jedna od tih predaje jeste da je Jerina svaku noć uzimala drugog muškarca sebi u krevet, te bi ga još prije jutra ubijala.

Nemamo vremena za obilazak sredbnjovjekovnog grada Vratara pa smo započeli spuštanje ka starom Mostu na Žepi. U šesnaestom stoljeću vezir Jusuf dao je izgraditi ovo remek djelo na rijeci Žepi.

Ljepota Mosta na Žepi

 Most na rijeci Žepi je nacionalni spomenik uvršten na Listu ugroženih spomenika. Sagrađen je u 16. stoljeću i predstavlja jednu od najljepših i najelegentanijih građevina otomanske vladavine. Iako ne imponira svojom veličinom, poput čuvenog Mosta Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu ili Starog mosta u Mostaru, Most na Žepi predstavlja monumentalni iskaz snage i ljepote. Zanimljivo je da danas ne stoji na mjestu na kojem je iznikao u 16. stoljeću. Naime, 1966. godine je premješten nekoliko kilometara uzvodno, jer je izgradnjom hidrocentrale Bajina Bašta i stvaranjem akumulacionog jezera bio ugrožen njegov opstanak. U starijim zapisima i putopisima nema nikakvih podataka o graditelju i vremenu izgradnje Mosta na rijeci Žepi, niti je na mostu ostao sačuvan tekst sa tarihom koji bi mogao dati precizne informacije o vremenu i graditelju ovog objekta. Ono što se prenosi u predajama ovdašnjeg svijeta jeste da je most izgradio nepoznati graditelj iz Italije te da je poslije izgradnje ubrzo umro, a da nije uspio sve ni naplatit od Vezira koji je te novce dao u razne hajrate. Veliki broj ljudi u Žepi je učestovao u prenošenju mosta 1966. godine. Među njima je bio i Bajro Omanović (75).  Kako nam je ispričao jedan dedo, kompletan most su demontirali i na svakom kamenu napisali broj, te prije montaže su na obali još jednom sve posložili na njivi. Svo prenošenje mosta odvijalo se volovskom zapregom i ponekad traktorima. O ovome mostu pisao je i Ivo Andrić.

 Graciozna ljepota još izdaleka zapire za oko što isčekuje susret sa građevinom što datira još iz davnina.

Sva opisana ljepota je opravdana. Uklesan u dvije stijene kao da je sastavni dio stijena i svojim lukom što ga podupire jednostavno plijeni. Plahovita i divlja bistra rijeka koja protiče ispod nestvarne građevine daje jednu posebnu dimenziju kompletnom krajoliku. U more zelenila i brda insan bi komotno mogao pomisliti da se nalazi u dženetu. Koliko god smo napravili fotografija mosta, rijeke i pejzaža činilo se malo. Imao sam potrebu da sve fotografišem po nekoliko puta, da sve zaustavim  u vremenu te prenesem u fotografiju koja će vječno trajati…

 Koliko god vremena da ostanete na mostu činilo se malo, ali moramo nastaviti dalje ako želimo vidjeti još šta od ljepota ovog predivnog kraja.

Stara vodenica

Spuštamo se u korito rijeke Žepe gde u ledenoj vodi kvasimo noge i mijemo lice kako bi se razhladili. Put nastavljamo uzvodno kako se ne bi puno odvojili od naseljenog mjesta. Ubrzo nailazimo na staru napušetnu vodenicu koja se uklopila u prostor kao da je dio same prirode koja je okružuje. Do same riječne vodenice na drugoj obali prešli smo ćuprijom, napravljonom od drvenih oblica, koja se klati pod težinom tjela.

Vodenica je davno napuštena, vjerujem da je u ratu radila i davala svoj doprinos opstanku stanovništva ovog kraja. Kamenim oblucima rijeka Žepa je skretana da goni kolo vodenice, te se voda nestvarno strmila preko oblutaka stvarajući prekrasne male vodopade.

 Uzbrdo do naselja nimalo nije bilo lahko, ali svaka prolivena kap znoja je vrijedila onog što se vidjelo u ovom kanjonu. Džuma-namaz klanjali smo u obnovljenoj džamiji pored šehidskog obilježja na čijoj mermernoj ploči su uklesana mnogobrojna imena branioca i šehida ovog kraja.

 Vaz efendije na hudbi odnosio se na veličinu i značenje Fatihe. Vjernici i džematlije su sa velikom pažnjom slušali efendiju, koji pleni sve svojim izlaganjem, a u govoru je često koristio sintagmu „pajdo moj“.

 Kad zaveslaju Meša i Fahro

 Popili smo kahvu u kahvedžinici koja se nalazi u blizini džamije, te se autom uputili ka jezeru u mjestu Slap.

Nakon nekoliko kilometara ponovo ljepote kanjona Žepe i jezerskog zaliva koji se proteže od brane Perućac. Od Slapa do brane, prema riječima mještana koji se bave uzgojem ribe pastrmke, ima 24 kilometra.

 Jezero je predivno, okruženo planinskim masivima sa svih strana, dok se na sredini jezera nalaze dva manja ostrvceta gde su domišljati mještani izgradili odmarališta.

Na jedno ostrvo smo stigli iznajmljenim čamcem i glavni veslači koji su se oprobali bili su Fahrudin i Meša, te su uvidjeli da ova vještina veslanja i nije lahka, jer smo proveli poduže vrijeme dok se nismo vratili na obalu. Nećemo reći za koliko vremena su preveslali tih stotinjak metara. Ipak su to jarani, a i najvažnije je da smo nekako stigli.

Konak uz Drinu

 Ručak je riba u jednom i jedinom restoranu na jezeru. Košta samo pet maraka. Dovoljno da se najedeš. Domaća kahva takođe je prijala dok hadžija Ibro zabacuje nekoliko štapova kako bi ulovio koju ribu. Posrećilo mu se nekoliko puta oko ulova. Tačnije tri puta.

 Ovdje na Slapu se može konačiti. Pored rijeke Drine nalazi se nekoliko bungalova i vikend kućica. Cijena noćenja je tek pet maraka po osobi. Toliko vrijedi smao jedan pogled na okolnu ljepotu.

 Najiskrenije svima preporučujemo odmor u ovom dijelu Bosne. Makar jednodnevni odmor, ili vikend da provedete ovdje. Od Kalesije do Žepe i Slapa je tek nešto više od sto kilometara. Ima se šta vidjeti i u čemu uživati, od vožnje čamcem po Drini do pecanja ribe.

 Sve ima svoj početak i kraj tako i ovom našem druženju sa ljepotama Žepe dođe kraj, te smo ubrzo ostavljali za sobom predivan krajolik sa nadom da ćemo se ponovo vratiti i to ubrzo jer  tih prirodnih ljepota ima i u našem okruženju i ne moramo ići negdje tamo u nedostižno. Jah….

Zabilježio: Azir Šabić