Najbolje je da što prije ode. Ne može ostati u tom gradu gdje će je stalno sretati. Mora je pokušati preboljeti, početi novi život, tražiti novu ljubav. Znao je da to trenutno nije moguće. Da je tako i dalje jako voli, da bi sve u životu dao da se tih zadnjih par godina izbriše, da sve bude kao prije. Ali to je nemoguće. Otiće iz ovog grada. Ponijeće uspomene i ljubav prema njoj. Tu ljubav koja je toliko jaka i koja ga tjera da učini sve moguće da je ne povrijedi. Znao je da ona ne misli tako o njemu. U želji da je zaštiti povrijedio ju je toliko da je nemoguće da mu to ikad oprosti. Mora živjeti s tim. Nije primjetio kako vrijeme odmiče. Već se počelo smrkavati kad je neko zazvonio na njegovim vratima. Uplašeno je ustao, nije nikog očekivao, pa osim par ljudi i njegovih roditelja niko i ne zna da je tu. Ne, neko zna…. Da li je to ona?

Polako je krenuo prema vratima i provirio kroz špijunku. Vidjeo je samo dugu crnu kosu, lice je bilo spušteno prema podu.

“Ko je?” upitao je.

Ja sam. Otvori vrata već jednom!” začuo je nestrpljivi glas Dine nekadašnje one zajedničke prijateljice.

Otvorio je.

“Kako mi je drago da te vidim!” uzviknuo je.

“Ah da?” Mogu li ući?”

“Naravno, oprosti” sklonio se i pustio je da uđe. “Vjerovatno imaš milion pitanja za mene.”

“Hahaha dobar si. Milion pitanja…. Za početak bih ti postavila samo jedno: kako si mogo nestati bez riječi i ovolike godine se ne javljati?” ljutito je upitala.

“To je jako duga priča. Prvo mi reci odkud znaš da sam opet tu?”

“Rekao mi je neko kome si srce slomio.” “Kako si to mogo učiniti?”

”Vidi, nekad se u životu dese nepredvidljive stvari. Ako imas vremena, radovalo bi me da sjednemo kao prije i da ti ja sve ispričam.”

Sjeli su, i on je počeo svoju priču. Dini su se na licu ocrtavali svi osjećaji dok je slušala šta je on doživjeo. Od onog dana kad mu je doktor rekao za sihir do danas, kad je nju ugledao u gradu.

Kad je završio, Dina je prošaputala: “Tako mi je žao. Zašto mi nisi ništa rekao? Zašto mi tvoji roditelji nisu ni jednu riječ o tome rekli? Išla sam hiljadu puta kod njih, stalno su mi pričali da si na putu, da se odmaraš i provodiš… Nemaš pojma kako sam bila ljuta, razočarana. I danas sam došla samo da ti kažem da nisi nikakav čovjek, da si me neizmjerno razočarao. Oprosti mi što sam tako mislila o tebi.”

“Ne moraš se ništa izvinjavati. Razumijem te”- odgovorio je s osmjehom.

“I? Kako se sad osjećaš? Ima li opasnosti da se bolest vrati? Ili nešto drugo?”

“Ne vjerujem. Doktori su rekli da sam potpuno zdrav. Nadam se da se neće ponoviti. Ne bih imao snage više to proći.”

”Da li namjeravaš ostati ovdje? Bilo bi divno imati te opet tu.”

“Ne znam Dino. Tek sam došao i odmah sam sreo nju. Još uvijek je volim. Toliko, da mi ta ljubav stvara fizičku bol. Ne bih mogao podnijeti da je sretnem u gradu sa mužem. Kako je mogla tako brzo da me zaboravi!” oči mu zasuziše.
“Pa nije joj bilo jednostavno. Patila je užasno. Stalno me je zvala telefonom i raspitivala se o tebi. A ja joj nisam ništa znala reći. I onda je upoznala njega. Mislim da se udala samo da bi imala razlog da te zaboravi. Mislim da je to bio očajnički pokušaj. Ali, ima tu još nešto što sigurno ne znaš.”

“O čemu se radi?”

“Ja je naravno ne srećem više često kao prije. I ovo što ću ti reći nisam čula od nje, prema tome ne garantujem da je tako. Ali čujem da nije srećna s njim. Ili on s njom. Tako nekako. Ona priča da mu je u životu drugi, da ga nikad nije voljela kao nekog prije njega. I da je taj drugi još uvijek u njenom srcu.” pažljivo je izgovorila ne ispuštajući ga iz vida.

“Ohhhh! Tako mi je žao! To je još veći razlog da napustim grad. Vidjeo sam joj sinčića. Prelijep je. Ne želim da to dijete pati zbog mene.”

“Ne znam šta da ti odgovorim. To moraš odlučiti sam. Da li ćeš pričati s njom? Da li ćeš joj reći zbog čega si tako iznenada nestao?”

“Ne, to ne dolazi u obzir. Mora me preboljeti, mora pokušati da zavoli svog supruga. A ne vjerujem da bi to uspjela kad bi znala pravi razlog mog odlaska.”

“Ja moram ići sad. Dogovorila sam se s nekima da iziđemo večeras. Hej, pa ako si ok, hajde sa mnom! To bi bilo ludo!”

Nasmiješio se Dini i rekao:” Hvala ti na pozivu, ali umoran sam jako i mislim da nisam u tako dobrom raspoloženju da ludujem s vama večeras. Drugi put, ok?”
“Nema problema. Doći ću sutra do tebe opet. Ne, bolje, hajde da se nađemo u našem starom kafiću na kafi! Oko pola 1, važi?”

“Dobro, doći ću. Obećavam.”

Dina je otišla a on ostao opet sam sa svojim mislima.

Sutradan u Dinom društvu se fantastično provodio. Uživao je u njenom društvu i s osmjehom pozdravljao staru raju koja se iznenađeno raspitivala gdje je tako naglo nestao i zašto se nije javljao. Odgovarao je da je dobio tu mogućnost da upozna svijet da putuje i da je to iskoristio. Vrijeme je jako brzo prolazilo. Taman se smijao nekoj anegdoti što mu je Dina ispričala, kad je na ulazu ugledao nju. I ona je njega vidjela i odmah se uputila prema njegovom stolu.

“Moram na brzinu u wc.” reče Dina i ustade.

On ju je ljutito pogledao. Nije ok da ga sad ostavlja samog, ali je znao da Dina to radi namjerno. Dina je željela da taj njihov prvi susret prođe bez nekih svjedoka u blizini.

Nesigurno je pogledao u nju.

“Zdravo” rekla je.

“Zdravo” odgovori on. Nije znao kako da nastavi, šta da kaže. I ona je ćutala. Ni jedno nije znalo kako da prekine tu situaciju.

“Mogu li sjesti kod tebe?” upitala je i stavila ruku na stolicu.

“Da, naravno. Oprosti.”

“Kad si se vratio?”

“Juče. Još se uopšte nisam navikao da sam tu.”

“Lijepo je vidjeti te opet.”

On se samo nasmiješio. Nije znao šta da odgovori na ovo. Onda se sjetio njenog prelijepog sinčića.

“Sinčić ti je prekrasan.” nije bio svjestan, da je to izgovorio naglas.

“Da, predivan je. Oduvijek sam željela da ti budeš otac moje djece.” tužno je rekla.

“Molim te, ne govori o tome. To je prošlost.”

“Reci mi samo jedno. Zašto si tako naglo nestao? Šta se desilo? Mislim da bi mi bilo puno lakše, kad bih to mogla razumjeti.”

“U životu se dese takve stvari. Nešto nenadano, neočekivano. Morao sam. I o tome ne treba više pričati. Što je bilo, bilo je.” Oči su mu se napunile suzama. Mrzio je sebe zbog toga.

“Ne! Mi moramo o tome pričati. Ja moram napokon znati šta se desilo! Ne mogu više živjeti s tim pitanjima. Vidim na tebi da mi nešto kriješ!” iz nje je sva tuga izišla na vidjelo.

Nije mogla drugačije, jako ga zagrlila. U tom momentu je shvatio da mu je mjesto samo pored nje. Želio je da to ostane vječno tako. Ali onda je opet razum izbio na površinu. Nježno ju je gurnuo od sebe.

“Ne čini to, molim te. Moraš dalje živjeti svoj život. Mi smo prošlost.” borio se sam protiv sebe.

“Ali, ti me još voliš! Vidim to na tebi. Pričaj sa mnom.”

“Ne, tu se nema više šta reći. Oprosti, moram ići.” Ustao je i krenuo vani.

U tom momentu se pojavila Dina.

“Ja idem. Vidimo se.” Rekao je u prolazu i napustio kafić. Uputio se svojoj kući.

Usput je razmišljao o toj užasnoj nesreći koja se desila i njoj i njemu. Bio je beskrajno tužan i ljut na tu sudbinu koja mu je to učinila.

Prošlo je par dana… On je posjećivao rodbinu i uživao u društvu svojih prijatelja. Nju više nije sretao. Dosta je vremena proveo u razmišljanju i donio odluku da je najbolje da se zauvijek vrati u Austriju i nastavi tamo raditi kao i do tad. Znao je da mu neće biti jednostavno da ode, ostavi svoje roditelje i sve uspomene kojih se sad napokon sjećao. A bio je najviše tog bola svjestan i ljubavi za koju je znao da budućnost ne postoji. Ali, tako je najbolje. Nema druge mogućnosti, nego otići i pustiti je da živi svoj život.

Dan prije nego što će otputovati nazad za Austriju, došla je Dina da se oproste. Pokušavala se šaliti s njim, ali teško je išlo.

“Da li ćeš se još s nekim pozdraviti?” znatiželjno ga je upitala Dina.

“Osim mojih roditelja, već sam se pozdravio sa svima.” odgovorio je on, ignorirajući Dinin pogled. Pravio se da ne razumije.

“Dobro ti znaš šta ja mislim. Zato mi odgovori: misliš li opet nestati kao prošli put, ili ćeš joj barem poželjeti sve najbolje prije nego što odeš?”

“Ne. Nećemo se više vidjeti. Bar ne planirano. Ne želim to.” Odlučno je odgovorio.

“Žao mi je. Zbog tebe i zbog nje. Ja sad moram ići. Obećaj mi da ćeš mi se javiti kad odeš tamo. Nemoj opet da nestaneš.”

“Naravno. Obećavam. Ti si i uvijek ćeš biti moja najbolja prijateljica.”

Dina je izašla  on se vratio da završi još zadnje pripreme za put. Posmatrao je sitnice po kući koje su mu bile jako drage i odlučivao šta će ponijeti sa sobom. Ovaj put je išao sa znanjem da će tamo ostati, da će tamo graditi svoju budućnost. Ali, tuga je i ovaj put bila prisutna.

Već je bilo pola osam kad je neko zazvonio na njegova vrata. Prišao je i bez razmišljanja otvorio. Pred vratima je bila ona. Iznenađeno je gledao u nju i nije znao kako da reaguje.

“Zdravo.” Rekla je. “Čula sam da sutra odlaziš.”

“Da.” Samo je odgovorio.

“Mogu li ući, ili ćemo pričati ovako na vratima?”

“Zašto?”
“Šta zašto?” pravila se da ga ne razumije.

“Mislim da ne bi trebala ulaziti. Nemam više šta da ti kažem.”

“Ali ja tebi. Želim da se bar ovaj put oprostim s tobom. Nadam se da ćeš mi to dopustiti”

On se bez riječi sklonio u stranu i pustio je u kuću. Znao je da je to greška. Uputila se direktno u dnevnu sobu.

Da bi prekinula tišinu, rekla je: “Ovdje je sve kao prije. Osjećam se kao da sam juče bila zadnji put kod tebe”

“Da, ali se mnogo toga desilo u ovih par godina. To znaš i sama jako dobro.”

Sjeo je i čekao da ona kaže šta želi. Ona je sjela pored njega. Bilo mu je neprijatno i to je vidjela.

“Nije valjda da se plašiš? Neću ti ništa.” Pokušala je da se našali.

“Ne plašim se. Ali mi se ne dopada da si pored ovolikog mjesta sjela kraj mene. Još uvijek mi nisi rekla šta želiš.” Mislio je ako bude neljubazan da će ona brže otići.

“Šta želim…? Želim da mi napokon kažeš istinu. Želim da se ove godine izbrišu, da smo opet ono što smo nekad bili. Da se ovo sve nije nikad desilo. To želim!”

“Dobro znaš da je to nemoguće. Zašto otežavaš ovu situaciju? Zašto ne odeš svojoj kući, mužu koji te čeka i tvom prelijepom sinčiću? Zašto si došla ovamo? Znaš da to nisi trebala učiniti!”

“Znam. Sve znam. Ali znam i da te volim više nego što sam ikoga volila. I znam da ti još uvijek voliš mene. I znam da mi je svaki dan pakao od kad si otišao. Da se ne prestajem pitati šta se desilo, zbog čega si nestao.”

On je nikad nije vidjeo takvu. Zagrlio ju je i zaboravio na sve što je do tad bilo. Želio je da je utješi, da ne gleda tu bol u njenim očima. Nježno ga je poljubila. Prvo polako, nesigurno, a kad joj je odgovorio na poljubac, postao je posesivniji. Zagrlila je i ljubila da je od tih osjećaja počeo drhtati. Nije mogao da misli, osjećao je da je tu, da je napokon kraj nje, da je toliko voli i da sve ostalo nije bitno.

Voljeli su se kao nikad to tad. Nije ni o čemu razmišljao, samo da je ona sad tu i da je drži u naručju. Bilo im je krasno. Nezaboravno…

Oko ponoći su ležali, sretni i bliski kao nikada prije. Odlučio je da joj kaže istinu. Da joj kaže da je nikad nije želio povrijediti. Da je voli kao i prije i da je nikad nije prestao voljeti. Ona je s nevjericom slušala priču o proteklih par godina. Nije ni primjećivala kako ga jako grli, kao da želi da ga zaštiti od svog bola kroz koji je prošao. Plakala je s njim.

“Oh Bože…. zašto mi to nisi rekao? Zašto si želio da kroz sve prođeš sam… A ja budala, proklinjala sam te zbog toga što si mi učinio, dok si se ti u to vrijeme borio da preživiš! Oh Bože…”

”Smiri se, molim te, nisi mogla ništa izmjeniti… Nisam znao da li ću preživjeti i želio sam da me zaboraviš da ne bi patila za mnom.”

“Da. Ali te ja nikad nisam zaboravila. Patila sam za tobom, pokušavala da te zamrzim, ali sve je bilo uzalud. Jedino što me je svaki dan mučilo je zašto si to učinio….. Zašto mi tvoji roditelji nisu rekli istinu? Ili Dina?”

“Oni nisu smjeli, obećali su mi da neće reći. A Dina nije znala. Nisam joj ništa rekao baš zbog toga jer sam se plašio da će ti na kraju popustiti i ispričati sve. A to nisam želio.”

I šta sad? – upitao se u sebi. Ne može je rastaviti od sinčića. Bez obzira koliko se vole, njeno je mjesto pored njenog muža i djeteta.

“Počećemo iz početka. Sve će biti dobro. Ja ću razgovarati s mužem, sve ću srediti.”

“Ne! Ne čini to još. Moramo razmisliti.” pokušao je da je ubijedi.

“Tu se nema šta razmišljati. Ja pripadam tebi i ti pripadaš meni.”

Samo ju  je nijemo zagrlio. Znao je da stoji pred najtežom odlukom u svom životu.

Da…. tu noć ju je uspio nagovoriti da se vrati kući i da mužu još ništa ne govori. Predložio joj je da dođe sutra i da još jednom razgovaraju o tome. Čim je ona izašla iz kuće, počeo je pakovati svoje stvari. Sreća da ona nije znala, da njegov autobus polazi tako rano ujutro.

Na brzinu je napisao Dini kratko pismo i zamolio je, zakleo je u njihovo prijateljstvo, da ni pod kojim uvjetima njoj ne da njegovu adresu. Ujutro je već u 6 sati izašao iz kuće. Roditelji su ga ispratili. I njima je još jednom podvukao, da nikome ne govore gdje je. Oni koji trebaju, imaju njegovu adresu, obrazložio je. I tako je, teška srca sjeo u autobus i otputovao negdje daleko…

Prolazilo je vrijeme. On je izgubio svaki kontakt sa Dinom. Kasnije je saznao da je SELMA neposredno poslije njegovog odlaska takođe otišla iz grada. Sa svojom mužem i sinčićem.

On je pokušavao da je zaboravi. Na momente mu se činilo da mu se to i desilo. Mislio je da se zaljubio ali je shvatio, da je to samo zabluda, i da svoju SELMU još nije zaboravio.

Tri godina nakon njihovog zadnjeg viđenja našao je pismo pred vratima. Pisalo je samo: “Još uvijek te volim.” I ništa više! Ali, nešto drugo nije ni bilo potrebno.

Prepoznao je rukopis. Bio je sav zbunjen, slomljen, nije znao više ništa.

Par dana kasnije zazvonio je telefon. Javio se i čuo kako s druge strane žice jedan tako poznat i drag glas reče:

“Kako je dobro čuti tvoj glas”

Tišina. S obje strane. Suze su mu tekle niz lice.

“Da li si još tu?” upitala je.

“Da.” prošaputao je. “Kako si me našla?”

“Dina… Srela sam je u gradu, pričali smo dugo i onda sam je ubjedila da mi da tvoju adresu. Rekala sam joj, ako zna šta je ljubav, ako sam joj ikad išta značila, daće mi je. I to je učinila.”

Nije znao šta da odgovori na to.

Ona je nastavila: “Jesi li svjestan kroz šta sam prolazila? Tražila sam te preko prijatelja i poznanika. Ni internet mi nije pomogao…”

On i dalje nije mogao riječi izustiti.

Onda je upitao: “Kako si? Gdje si sad?”

Odgovorila mu je gdje se nalazi. Na starom mjestu. Vareš… Opet tako blizu…

“Kako ti je muž i sinčić?

“Mi smo neposredno poslije tebe napustili Vareš. Otisli smo za Francusku. I par mjeseci poslije toga se razveli… Nadala sam se, da ću te naći, ali to mi do sad nije uspjelo… Sve što sam ikad u životu želila je, da budemo skupa.”

Bol ga rasturala, nije znao ni šta da kaže ni šta da radi.

Od tada je prošlo par dana. Nisu se više čuli. Lomio se i razmišljao šta sad, kako dalje…

e najosnovnije stvari sjeo u kola i krenuo…

Bio je 22 decembar pred veče…

Ponijelo ga je i krenuo je nazad u Vareš da je vidi… Nije više mogao izdržati… Tih par sati vožnje bili su kao vječnost… Kao da je pješačio  ili puzao… Nikad doći…

Onako ne naspavan i umoran razmišljajući samo o SELMI nije stajao ni odmarao… Još gužve koje su bile na autoputu ga nisu smetale u namjeri da što prije stigne…

I onda pred sami ulaz u Bosnu … mrak…

Samo ostaje nada da vrijeme
sad liječi sve rane
i da Bog će mi dati sad snage
preživjet te dane

Sad još osjećam miris tvog tijela
u našem krevetu leži po svud
i neispijena šalica kafe
stalno podsjeća nemam kud

Nova zora polako sad sviće
ali tebi to svejedno je
i nema veze što pjevaju ptice
jer to gore sad ne čuje se

Ne znam što sad da radim sa sobom
nosim neizbrisiv trag
nikad više tvoj šapat na uhu
otvaram prozor zagušljiv je zrak

Brzo oblačim kaput na sebe
žurno izlazim na ulicu
baš je dobro što kiša rominja
to nisu suze na mom licu

Još pamtim sve naše posljednje riječi
taj čvrsti zavjet neraskidivi
da pođem s tobom ja znam ne bi htjela
moram se boriti, moram sa tim’‘

Nakon nekog vremena gužva, nepoznati ljudi, neka zbrka oko njega, svi negdje trče, uplašeni … …

Desila se užasna nesreća. Vozač iz suprotmog smjera je zaspao i direktno udario u njegovo auto. Živjeo je još malo posle toga i od teških povreda umro na putu prema bolnici. Čitavo vrijeme je dozivao SELMU i govorio da je voli najviše na svijetu. I zadnje riječi su mu bile ”SELMA VOLIM TE”.

Te dane Vareš je zadesila kiša koja nije prestajala. Kao da je nebo plakalo…

Tuga, bol se osjećala na svakom koraku. Uplakana lica znanih i neznanih su dolazila da se oproste i da ga isprate na bolji svijet gdje nema boli i patnji.

SELMA je neutješno plakala i klela sudbinu. Ta vijest probola ju je kao nijedna do sad. Sve je mogla prihvatiti, ali ovo zaista ne. Možda bi lakše prihvatila da je saznala da se oženio, razmišljala je. Bar bi  bio tu i viđala ga. Ovako … Bol ju je rasturala. Niko ne zna kako je voljeti nekoga tolike godine, misliti non stop na njega i plakat zbog njega. Niko nije znao kakvu je bol prouzročila strašna vijest onom lijepom nježnom plavom biću čije srce samo što nije prestalo kucati od muke i jada.

Na poslednjem ispraćaju i pored lošeg vremena skupilo se mnogo ljudi.

SELMA je nijemo i blijedo gledala kako zauvijek odlazi…

Na kraju mu je poručila:

“Nemaš pojma šta mi znači što sam ti čula glas. Tako je hladno, a tebe nema da me jako zagrliš i griješ. Užasno me boli što više nikad nećemo biti skupa. I nikada se nećemo vidjeti. Uvijek ću te voljeti, ali to je sve što ti mogu dati. Mene, moje tijelo, više ne možeš imati. Ali imaš nešto što niko drugi prije i poslije tebe nije imao niti će imati: moju ljubav.”

”Da se bar mogu probuditi
u svijetu ljubavi
bez starih drugova i ovih nakaza
što su me stalno pratili

Da te bar mogu poljubiti
bez loših sjećanja na hladna proljeća
bez slike stradanja
što se baš na nas zalijepe

Jer moj je život igra bez granica
umorna priča, trganje stranica
na kojim ništa ne piše

Jer moj je život vječito padanje
kad zbrojim poraze ništa ne ostane
samo još vučem navike
i sve na tome ostane

Da te bar mogu probuditi
kafu ti skuhati, u krevet donijeti
pa te poljubiti,
al’ toga nema i ne postoji

Da se bar mogu zaljubiti
u malu seljanku na nekom proplanku
gore u svemiru
tako da dolje ne vidim

Jer moj je život igra bez granica
umorna priča, trganje stranica
na kojim ništa ne piše

Jer moj je život vječito padanje
kad zbrojim poraze ništa ne ostane
samo još vučem navike
i sve na tome ostane”

”Noćas pada kiša sve jače i jače, kao da Bog nad nama plače, kao da žali neke trenutke tako daleke, kap po kap tragove briše i tužnu istinu o nama piše… Ono što smo bili nismo više… Jedna ljubav i sretnih ljudi dvoje više ne postoje… Ne postoji ništa, osim tuge u nama i dva srca u kojima je tama, mrak koji nikad neće proći ma koliko trudili se neće moći…

I kao da sam uklet imenom tvojim, bez tebe, ja, kao da ne postojim … Kažu, život ide dalje, a moj je stao, na ispitu ljubavi kao da sam pao. Slušali smo druge, a ne srca svoja, sad nisam tvoj a ti nisi moja…”

KRAJ