Prošla je još jedna godina. Vrijeme za podvlačenje crte. Šta se promijenilo a šta nije. Jesi li se skinuo sa biroa za nezasposlene, nisi. Je li još 365 dana prošlo uludo, jeste. Je li nam bolje stanje u državi, nije. Ima li perspektive da bi naredna godina mogla biti bolja, nema. Je li sve gore, jeste. Buni li se iko, ne buni. Pa šta ima novo na kraju godine, ništa, preživjeli smo i to je sve. Za najveći broj ljudi u ovoj zemlji preživjeti je uspjeh.

Oni kojima je dojadilo da preživljavaju su se predali, ne znam koliko samoubistava se dogodilo ali se dogodilo puno, zaista puno; dojadilo ljudima da se bore u ratu koji je dosta teže preživjeti nego onaj u kojem se bilo. Opšte je poznato da smo mi između dva rata, uvijek i kako god okreneš, neformalno, rat se nikada nije ni završio, i svi smo gubitnici.

Sve više nas je u azilantskim centrima u Njemačkoj, Francuskoj, Holandiji, Švedskoj… Nema gdje nas nema. Može li se to smatrati uspjehom? Izgleda da može ukoliko onaj ko je spakovao torbe i otišao uspješno prijeđe taj teški put i ostane tamo gdje je naumio.

Ovo je lijepa zemlja ali je u njoj nemoguće živjeti. Sve što nisu upropastili osvajači i oni koji su gospodarili njome kroz historiju, uspjeli su upropasiti domaći vukovi i to tako da na livadama više ni trava ne raste.

Je li više fašizna nego ranijih godina, jeste. Ima li više vjerske mržnje između različitosti ove zemlje, ima, i te kako. Jesmo li zreli za neki novi rat, čini mi se da jesmo, daj Bože da griješim ali me stvarnost demantuje.

Mržnja je naviše cvjetala ovih godina pa i minula nije drugačija. Mrzimo se bez razloga, samo da se mrzi. Krademo li, o da, u lopovluku nam ravnih nema, prednjače oni koji se kunu u poštenje, vjeru, državu i narod, u patriotizam i bošnjaštvo, srpstvo, hrvatstvo.

Trava se uzgaja u selima koja prelijepo izgledaju na razglednicama, i to u plastenicima, pored samih bogomolja.

Brade se puštaju istom brzinom kao i ranije; neka radi šta ko hoće, ali je najlakše predati se i odbiti od svijeta, praviti se da nisi tu.

Jesmo li pogani, pogani smo. Kakvi smo ljudi, nismo dobri. Imamo visoko mišljenje o sebi i mislimo da smo najpametniji ali nas podaci sa terena neumoljivo pobijaju.

Šta dokazano znamo?

Znamo kukumakati kako nam je loše, a za izbore ko da nas omanđijaju pa nam opet bude loše. Uz kahvu imamo rješenje za svaki problem, dizali bi revoluciju ali da to radi neko drugi, plašimo se vlastite sjene i ne bi da se zamjerimo…znate već sa kime… Znamo sve i što više znamo sve nam je gore… Začarani krug iz kojeg se za sada ne naslućuje nikakav izlaz.

Vode nas multimilioneri, zavađaju nas oni koji profitiraju na našoj nesreći, na junaštvo se pozivaju najveće kukavice a o patritizmu pričaju oni koji su bježali iz ove zemlje kada su joj bili najpotrebniji.

Mi sve znamo, ali ništa ne činimo… Nismo ranijih godina, nismo 2013. nećemo ni u novoj 2014. za koju kažu da će biti još malo gora od minulih. Nek nam je Bog na pomoći, jer političari su dokazali koliko im je stalo i do naroda i do države…

Moglo bi se reći da je godina iza nas nepovratno izgubljena, no ona nam se, kakva je da je broji u život, kao i one prije nje.

Pa šta ima novo u Bosni i Hercegovini?

Nema ništa, preživjeli smo, još malo…

Je li to neka utjeha? I nije baš, ali ko nas pita.

Mehmed Đedović