Postoji izreka da je od kolijevke do groba – najljepše đačko doba. Ovdje ima istine; isto koliko i laži. Kad si đak, škola je najveći problem (i sve što ima veze s njom), dok sad, kad se osvrnem unazad, vidim da su to ipak bili najljepši dani.

Bili smo prva generacija gimnazijalaca u Kalesiji. U nas su drugi gledali kao u neke genijalce, štrebere (slično kao što mi gledamo u zvijezde sada ). Ali, bili smo obični, ratna djeca koja pojma nisu imala gdje su došla. Valjda su i profesori to brzo uvidjeli pa su promijenili svoje stavove.

Jedna od stvari kojih će se insan najviše sjećati iz tog perioda su i “provale” koje su krasile te (tada) teške dane. Jedne prilike, profesor matematike, iznerviran našim (ne)znanjem počinje sa svojom podjelom “epiteta” razredu:

Profesor: “Vi ste seljaci, vi ste stoka, đubrad….” (i još mnogog toga).

Nakon par trenutaka je zastao i postavio pitanje: “Šta ste vi?”

Mi (razred) odgovaramo svi u jedan glas: “Seljaci.”

Profesor: “Lažete!!! Sad i lažete”, te ponovo postavlja isto pitanje: “Šta ste vi?”

I tako, jedan od učenika diže ruku.

Profesor: “Reci (…) šta ste vi?”

Učenik: “Mi smo, profesore, đubrad..”

Profesor: “Tako je (…), sjedi.”

To je bio tačan i za nas spasonosan odgovor, koji nas je sačuvao od daljnje torture.
Nakon završetka časa o tome se, kao po nekom nepisanom pravilu, nije pričalo, valjda jer su nam takvi “ispadi” bili svakodnevnica. Svako je mislio na svoju brigu: kako preživjeti sljedeći čas (jer je matematika uvijek bila blok-čas).

Sad kad pogledam, nismo ni blizu onoga što su se (profesori, roditelji) nadali da ćemo biti, ali smo postali daleko bolji od onoga što su nam predviđali (kad su shvatili kakvi smo), i mnogo više nego dobri kad se sjetim kako, ko (čast pojedincima) i čemu su nas učili. I danas, ako sretnete Latifovića. i pitate za tu “čuvenu” prvu generaciju, reći će vam doslovno: Oni nisu bili dobri, ali od njih boljih nema.”

Kalesija.com/ Senad Salihović