Pitanje oprosta je, inače, jedno od najdelikatnijih pitanja koje čovjek može postaviti drugima, i sebi. Mogu li nekom oprostiti, mogu li oprostiti sebi? Nažalost, većina ljudi vrlo lahko oprašta sebi, a vrlo teško drugima, čak kada su u pitanju i neke vrlo sitne stvari. Kako onda oprostiti zločine? Je li moguće da žrtva oprosti svom dželatu?

Oprost i priznanje grijeha

Nedavno je o ovim pitanjim u svojoj knjizi govorio prof.dr. Goran Šimić. Kada govori o oprostu, on misli na oprost žrtava ratnih dešavanja svojim „dželatima“. Po njegovom i po viđenju mnogih drugih autora, za oprost je potrebno najprije priznanje grijeha onog ko ga je počinio, i, najčešće, njegovo iskreno kajanje zbog istog. Ali šta ako se on ipak ne pokaje? Hoćemo li i našoj djeci ostavljati u amanet začarani krug zasnovan na grijehu (zločinu) i kazni koju propisuju sad jedni, sad drugi? Hoćemo li ostaviti u amanet budućnosti smjenu vječito aktulenih pojmova žrtve i zločinca. O ovim pitanjima teško da je naći odgovor prihvatljiv svima. Profesor Šimić se pita: „Hoćemo li i možemo li jedni drugima oprostiti sva ona zlodjela koja smo jedni drugima nanijeli? I, ako to ne učinimo, hoćemo li moći živjeti u sretnijoj i boljoj budućnosti, bez straha od rata i zločina koji sa njime neumitno dolaze?“ (Šimić, 2013:162)

Ali šta sa svakodnevnim praštanjem?

Ja bih rekla da nećemo uspjeti imati sretnu budućnost ako ne priznamo sadašnjosti svoju prošlost i ne pokajemo se zbog nje. Žrtve vrlo teških zločina zaista ne smijemo nikako osuđivati zbog nemogućnosti oprosta, čak i ako postoji volja za njim. Ali šta sa svakodnevnim praštanjem? Da li bar tu možemo biti ljudi i učiniti najhrabriju od svih stvari, prvenstveno radi sebe – oprostiti svima koji su nas, kako mi uobičavamo govoriti, povrijedili? Zašto ne? Zašto se svi problemi koji nastaju svakodnevno na poslu, u kući, u odnosu s prijateljima ili ljudima koje čak i ne znamo, zavšravaju redovno neslavnim činom – prekidom svakog kontakta s tom osobom? Još kad bi ostalo na tome. Naše ponašanje je postalo takva patologija da mi ne samo da prekinemo odnos s nekim koji nas je (zbog svoje slabosti) povrijedio, nego stalno čekamo momenat da mu vratimo istom, ako ne i većom mjerom. Mi ne bismo smjeli biti takvi. Mi i sami očekujemo, ako ne od Boga (u slučaju ateista), onda bar od drugih ljudi da nam oproste.

Griješiti je ljudski, a praštanje je čin svojstven višim bićima

Zašto sam ja bolja od nekog drugog, pa meni treba oprostiti, a ja ne želim ni da razmišljam o opraštanju nekome. To je tužno, i pokazuje u najmanju ruku malodušnost i površnost znanja osobe o nekim temeljnim moralnim principima. Griješiti je ljudski, a praštanje je čin svojstven višim bićima. Pa što onda hoćemo da budemo stalno niža bića? Ili da idemo još dalje, da se svetimo? Pitanja oprosta na razini ratnih zločina, žrtava i počinilaca ostavit ćemo za neki drugi put. Dotad se o njima možete informisati u bar dvije zanimljive knjige: „Suđenja za ratne zločine u Bosni i Hercegovini“, autora prof.dr. Gorana Šimića i još dublje u knjizi „Kultura sjećanja“, autora prof.dr. Todora Kuljića.

Što se pak ovih svakodnevnih sitnih spletkarenja i nepotrebnih zamaranja vlastite duše teretom zvanim osveta tiče, slušajte svoje srce i Mešu Selimovića: „Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.“ (Tvrđava)

Jednadžba zaborava

O zaboravu kao posebnom fenomenu nećemo mnogo govoriti. Jasno je da se neke stvari ne smiju, ni ne mogu zaboraviti, posebno u svjetlu prije navedene teme ratnih zločina. U to se čak nemamo pravo ni miješati, jer „u jednadžbi zaborava (ove vrste zločina), samo su zločinci ono koji dobivaju, svi ostali gube.“ (Šimić; 2013:235)

Ali u jednadžbi zaborava ljudi kojima ste vjerovali pa su vas izdali, ljudi koje ste upoznali tako što ste se odmah „zamjerili“ oko nečega, vi dobijate kad zaboravljate takve sitnice. Oslobodite svoju dušu tog tereta jer to nije ništa u poređenju sa onim što oproste neki zaista hrabri i veliki ljudi. Ali, gledajte da vi ne budete neko kome treba praštati. Pazite svoje prijatelje, i sve ostale ljude. Neprijatelje pokušajte izbaciti iz rječnika jer nisu to ljudi – to su njihove slabosti. Nemojte vi biti spletkaroš ni neko ko bi mogao hladnokrvno izdati bilo koga ko mu vjeruje, počevši od životinje koja ne očekuje da ćete je udariti nogom samo zato jer vam je na putu do ljudi kojima ste mnogo obećavali i koji su za vas mnogo učinili. Pođite od toga da kad do nesporazuma dođe, uvijek krivim prvo smatrate sebe. Jer, kako veli Huntington: „Osobe koje ljudi smatraju izdajnicima pobuđuju mnogo strašniju mržnju nego ‘neprijatelji'“. Opraštajte i trudite se da nikog ne povrijedite ili izdate. Svako može da pogriješi i nije to razlog da ga automatski povrijediti i to namjerno, da ga slažete, izdate ili iznevjerite njegovo povjerenje. Od toga se ljudi teško oporavljaju. Ne budite od onih za koje se u Kur'anu kaže: “Ali doista nisu slijepe oči, nego su slijepa srca u grudima!” (Kur'an, Hadž, ajet 46.)

Kalesija.com/Amela F. Delić