U jednim dnevnim novinama Šefket je pročitao tekst u kojem je malo toga razumio, ali ga je iz nekog razloga taj tekstić oneraspoložio i pokvario mu dan. Sve do uveče se osjećao kao da je progutao živu žabu, bilo mu je muka u želucu, a nije imao pojma od čega. Kada bi mu naumpao taj tekst opet bi mu bilo muka…

O čemu je riječ!?

U davna, pradavna vremena kada se u školu išlo da bi se nešto naučilo i kada su djeca učila zbog sebe a ne zbog nastavnika, kada su nastavnici učili djecu a roditelji nisu prijetili nastavnicima, niti su, molim vas lijepo koristili mobitele, ajfone, tablete, i andole… Doduše, ni djeca se nisu mlatila međusobno do smrti, nisu nosila u školu noževe, pištolje, bombe; a roditelji su ih vaspitavali da starije treba poštovati a u školi učiti a ne pišati uz vjetar, bježati sa časova i tući druge.

Teško je povjerovati no takva vremena su zaista postojala. Njihove tragove, oni kojima je do traženja mogu iščačkati iz rijetkih knjiga skrivenih u dobokim, mračnim podrumima prošlih vremena.

To je bilo takvo doba, teško za razumjeti, ali su postojale knjige od papira, sa koricama, debljim ili tanjim, i u tim knjigama puno slova, koja je neko čitao i to mu je, kao bilo interesantno…

Da, da sve to zvuči dosta nevjerovatno i šizofreno ali ima onih koji se kunu da su ta vremena postojala a neki, izborani, stari i ružni čak tvrde da su bila bolja od ovih današnjih…

Ljudi su sjedili jedni pored drugih, razgovarali, dodirivali se rukama, smijali se, neki su se milovali a neki tukli; tako je to sa ljudima uvijek im je bilo teško ugoditi.

Govori se da su u ta vremena žene rađale djecu, živu djecu, ko bi to, molim vas lijepo vjerovao.

Pa kažu, oni sa bujnijom maštom da je bila jedna zelena zemlja, negdje na Balkanu, puna vode koja je tekla iz izvora, šume koja je rasla sama od sebe, i divljih životinja koje su živjele pod vedrim nebom.

Ta zemlja je možda mogla biti negdje dole oko rudnika nafte i termoelektrana, tamo gdje je stalno mrak i gdje rade teški kriminalci i kršioci zakona. Kažu da je u tim prljavim rijekama nekada bilo ribe, žive ribe, da su ljudi umjeli plivati i smjeli se kupati u tim rijekama, a na obali ostati po čitavu noć uz kakvu vatricu.

To je bilo vrijeme prije vremena i njegovi tragovi nestali su u velikom ratu.

Bilo je dosadno živjeti bez rata pa su ljudi svako malo ratovali i ubijali se međusobno. Tada je na planeti bilo tri puta više ljudi nego danas, pa su i navike bile drugačije.

U davna, pradavna vremena, bila je jedna velika kuća, sa krovom od crvenog crijepa i djeca su tu kuću zvala školom, išla su tu po znanje.

Nekima od nas to nikada neće biti jasno niti će moći povjerovati da je na ovom svijetu postojalo nešto tako lijepo. Čuj, zelena zemlja tamo gdje je danas sve crno i otrovano i gdje se ne živi duže od nekoliko mjeseci, jer stalno je mrak i mraz i ništa živo nema osim teških kriminalaca, a oni, kad se malo bolje razmisli i nisu živi…

Šefket T.