Islamska zajednica podržava vjerske projekte u medijima, međutim ako se Islamska zajednica ne konsultira u vezi s određenim projektima ili ako ne učestvuje, onda se otvaraju vrata za haos koji može rezultirati ideološkim insinuacijama i ekstremizmom. Svaka dobro plaćena organizacija moći će da širi nered i smutnju među muslimanima u BiH i da niko ne bude odgovoran.
U udarnim terminima u danima Bajrama FTV je emitirala dokumentarni serijal „Sunniti, šiiti“, koji je jedan dio muslimana u BiH uznemirio, druge zbunio a treće jednostavno uvrijedio. U tom kontekstu postavljamo neka važna pitanja:

1. Kome treba ovakav film? Treba li nam film s ovom tematikom nakon brojnih ideoloških nasrtaja na muslimane, širenja različitih mezhebskih i akaidskih ideja, naročito tokom agresije, i treba li nam objašnjavanje šiizma među bh. muslimanima, naročito ako se uzme u obzir da šiizam nikada nije imao apsolutno nikakvu podršku muslimana u BiH?

2. Kome je potrebno da bh. muslimane zbunjuje sukobima starim 14. vijekova, odnosno pitanjima koja nisu riješena tamo gdje su nastala, u muslimanskom svijetu i koja, najvjerovatnije, neće nikada biti ni objektivno rasvijetljena niti riješena?

3. Kome odgovara zbunjivanje bh. muslimana danas pred Popis 2013. godine kada se muslimani svakodnevno nastoje zbuniti u nacionalnom i vjerskom smislu?

4. Serijal se završava objašnjenjem geopolitičke situacije oko sukoba u Siriji. Stoga se postavlja pitanje: ako je u slučaju Sirije riječ o geopolitici, zašto serijal tematizira vjersku podjelu, a ako je riječ o vjerskoj podjeli i sukobu čemu onda završnica serijala klasičnom geopolitičkom propagandom?

5. Zašto nije potpisan autor teksta serijala, te zašto se ne zna porijeklo scena iz serijala?

6. Zar nam treba Kerbela u vremenu kada pokušavamo preboljeti sve kolektivne dženaze i sukobe zbog kojih svakodnevno tugujemo?

7. Zašto se Islamska zajednica ne spominje kao saradnik u serijalu? Znači li to da će svako moći, kako god i kada god želi režirati emisije o islamu i emitirati ih na javnom servisu?

Piše: Mirnes Kovač