Na gradilištu u švicarskom gradu Cugu dan je počeo uobičajeno.

Ranom zorom radnici su bili na svojim mjestima zabavljeni poslom. Bilo je hladno, ali nikome od njih to nije posebno smetalo; navikne se na sve pa i na hladnoću. Švicarske zime su navikane, trebali bi oni doći u Bosnu da vide šta je prava zima, prođe misao kroz glavu jednom od radnika. Tek u pauzi za ručak poveo se zanimljiv razgovor.

– Nisam te do sada viđao.

– Ja sam novi.

– Ma hajde… Ti si onaj koji čitavo jutro drhti od zime toliko da su svi na gradilištu primjetili. Ako mene pitaš moraš se toplije obući, a to da si novi svi znaju, ovdje se vijesti brzo šire.

– Dok se ne smrzneš i ne naučiš. Sutra ne mrdam na posao bez dugih gaća…

– Mudra odluka. Nego, odakle si?

– Od skora sam u Švicarskoj, ako te to zanima. Došao sam iz Bosne, oženio se i eto, ostao…

– Ma hajde, ulovio ženu sa papirima…

– Pa tako nekako…

– Nek mi neko još samo jednom kaže da ste vi Bosanci glupi, demantovat ću ga na licu mjesta, tvojim primjerom…

– Nisam ja baš za primjera, ali eto…

Mršavi mladić se kiselo smješka, a onaj drugi, visok, vitak, kratko ošišan, sa urednom bradicom ćeifi dok testira novaka, a jedva se suzdržava da ne pukne u smijeh.

Taj ispit, mada on nije prijatan, svaki novak mora proći, kao u bivšoj vojsci što si kao mlad vojnik morao otrpjeti desetara, šta god da ti radi.

Isprepadani novajlija u novoj sredini traži prijatelje i progutat će i ono što inače ne bi.

Za početak je bilo dovoljno to što se razumiju.

Mislio je da će u Švicarskoj pronaći obećanu zemlju, a dočekao ga tuđi jezik, oblačno nebo i hladni ljudi. Kad ne znaš jezik gori si od konja u štali, mislio je mladić iz čijih očiju je bila tuga koju ne može svako razumjeti.

Ovaj barem priča sa njim, pa neka ga pita šta god mu volja.

– Jesi li se uklopio?

– U šta…

– U novi život, drugu zemlju, u ženu…

– Pa eto, uzdahnu, drugačije to izgleda kada se gleda iz Bosne…

– K'o da nisi oduševljen…

– Poželi čovjek svaki kamen i drvo, svoje mjesto, nebo, oca i majku…

Novak proguta pljuvačku.

– Što si dalje od svoje zemlje sve je više voliš.

– Vala je tako, zaboraviš sve belaje i muke koje su te trale i samo lijepog se sjećaš. Tamo i sada svašta fali, samo belaja ima za izvoza…

– A nešto u tebi hoće da prepukne na dvoje…

– Tamam je tako, neki mi kamen nalego na prsa i ne mrda…

– Hoćeš ti da se udaješ u Švicarsku, haman nisi mogao naći curu u toj tvojoj Bosni?

– Jesam, ali gotovo je sada. Što se mora, mora se…

– Onda se i navikni, udahni duboko, misli samo na posao i na to šta ćeš raditi ženi kad dođeš u stan, prije će ti proći dan…

– Misliš stvarno…

– I broji dane do povratka. Koliko ti je ostalo do godišnjeg?

– Ostalo je još puno, ne znam tačno…

– Nego, odakle si?

– Rekoh ti, iz Bosne.

– Dobro, iz Bosne, iz kog mjesta, kojeg grada u Bosni?

– Od Tuzle…

– Od, a ne iz…

– Od, klimnu novak poslušno glavom…

Visoki radnik se jedva suzdržavao da se grohotom ne zasmije. Odlično je znao da ovome ništa nije smiješno, ali on je u njemu vidio sebe prije ravno trideset godina. Smotan, ubijen nostalgijom, izgubljen, tužan do neba. Njemu sigurno ništa nije bilo smiješno. Pomisli da je novak i naivno iskren do srži, taman kao i on što je bio kada je tek stigao u ovu zemlju, a sreća je i što je na njega naletio.

– Dok sam bio u vojsci, u Nišu, svi su bili od… Od Zenice, od Bihaća, od Banjaluke…

– Pa eto, i ja sam od…

– A iz kog si tačno mjesta?

– Jedno malo mjesto, kad se iz Tuzle krene prema Zvorniku…

– Ma hajde, pa kako se zove to mjesto?

– Ne znaš ti to, Švicarska je ovo, otkud bi ti znao za taj kraj, nema toga ni na karti…

– Samo ti reci…

– Iz Kalesije.

– Aha, Kalesija… Tuzla, Zvornik, Kalesija blizu…

– Nemoj mi reći da si čuo za Kalesiju?

– A jesi li ti tačno iz Kalesije…

– Hm, hm…

– Šta si se stisnuo, jesi ili nisi…

– Nisam, ja sam iz jednog sela u blizini…

– Pa iz kog sela pobogu, što oblijećeš toliko?

– Moje selo se zove Mahmutovići.

– Tako reci, ne stidi se.

– Ne stidim se, samo mi glupo govoriti iz kog sam sela, kad Švicarci ne znaju ni gdje je Bosna.

– Znaju, znaju, samo se prave.

– Pa eto, ti pričaš istim jezikom kao i ja, ne znam gdje si ga naučio i kako; znaš li ti gdje je Bosna?

– Znam, čuo sam…

– Jesi li čuo za Mahmutoviće?

– Sad već puno tražiš.

– Kažem ti ja, Mahmutovići su moje selo…

– Negooo, reci mi…

– Šta te još zanima…

– Gdje si tačno u Mahmutovićima, gdje ti je kuća?

– …

Novak je blenuo otvorenih usta.

– Znaš li Mumina Imšića?

– Kak… Ma, znam bolan, kako ne bi znao Mumina… Boga ti, odakle si ti kad sve to znaš?

– Iz tvog komšiluka, Palavre, selo odmah preko brda, Mumin mi je tetak…

– Ma… Ne mogu vjerovati…

– Vjeruj.

– Pa otkud ovdje?

– He, he, mali prošla pauza, hajmo na posao, poslovođa je mnogo strog čovjek… I da znaš on je iz Jajića, samo preko brda…

– …

MEHMED ĐEDOVIĆ