U sve se moglo povjerovati, svakome, pa čak i okorelom ribaru kakav je bio Jefto Laf. Da te večeri na televiziji i nisu vidjeli Jeftu kako se šepuri sa onolikom ribom, opet bi vjerovali i barem ga tri dana na sijelima spominjali.

Jednima drago što je Jefto u jezeru upecao šarana od 23 kile i trista sedamdeset grama i oborio nekakav rekord među ribolovcima pa sve fale ribare i zaboravljaju im sve ranije pasjaluke.

Drugi opet Jeftu mrze, i prije su, a sad ga mrze još više, pa prebacuju na drugi kanal, dosta im što ga gledaju svaki dan, no im i u vlastitoj kući ne da mira.

Treći opet ne vjeruju, ni televiziji, ni Jefti, ni svojim očima i tvrde da u jezeru ne može biti tolikih riba, pa da ih i stotinu televizija snimi.

U sve se, pa i u toliku ribu, i u to da je upecao najveći lažov među ribarima, moglo povjerovati, pa nekako i one koji vjeruju i one koji ne vjeruju i one kojima je svejedno na jedno mjesto dovesti i pomiriti; jer u malim mjestima, a Snježica je bila baš od takvih, počesto nema o čemu da se zbori, pa svaka vijest dobro dođe da se sa njom igraju i prevrću je po ustima.

Snježičani jedino nisu povjerovali Nemanji Vukšiću čija kuća je bila sa druge strane jezera i nekako odvojena od ostatka svijeta, onako kako je i Nemanja sav život bio samo svoj.

Čak se i najveći lažov među ribarima, Jefto Laf, koji je nakon one emisije na televiziji danima na crtu pio pivo u Jakšinoj kafani, a da ga niko, pa ni okorela tvrdica Jakša, ne priupita kada misli izmiriti račun; čak se i on zabezeknuo i za glavu ufatio kad mu je do uha došlo Nemanjino čudo.

– E, vala, ja umijem slagati, al’ ona stara škleba me polijepo osramoti – smijali su se Snježičani Jeftinom komentaru.

Oni mudriji, a mudrih je u Snježici bilo, nisu se oglašavali.

Zbunjeno su klimali glavom i kiselo se smješkali izbjegavajući da išta prozbore o onome što je Nemanja vidio; ni da potvrde, ni da na šalu udare.

Ćutali su i čekali, pitanje je da li su znali šta čekaju, ali progovarali nisu.

Svijet oko Jezera vidje da je vrag odnio šalu kad iz Tuzle stiže nekakav inspektor Milan Kotur i poče se raspitivati za Nemanju, a, Boga mi i za druge ljude u mjestu.

Zaboraviše na sitne zavisti i prepirke, niko protiv Nemanje riječ lošu ne kaza.

Inspektor je prvo svratio u Jakšinu kafanu, znajući, valjda, da dokon narod najviše vremena ostavlja na takvim mjestima.

Kad osjeti da mu niko ništa neće reći, Milan se zaputi na drugu stranu jezera, pravo pred kuću Nemanje Vukšića.

Neko u kafanu donese vijest da je inspektor ranim jutrom obišao muslimanske kuće povrh mahale i da ni tu nije dobio ono što je tražio, a tražio je, sve su prilike, pouzdanog svjedoka da Nemanja laže, a bit će da mu ni to ne bi bilo dovoljno, no je tražio još nešto, jer ne bi uzalud iz Tuzle dolazio u ovu zabit.

Nemanju Vukšića ozbiljan svijet u ovom kraju je poštovao, a to poštovanje je zeslužio još njegov otac. U onom ratu svakakva zla je komšija komšiji činio, a Vukšići su obrazli čuvali čitavu Snježicu i sva sela okolo, i od svojih i od tuđih vojski.

Mlađi su poboravili priče što su im pričali stariji, pa se činilo da mlađi ništa drugo i ne rade osim što zaboravljaju, ali su zapamtili da Vukšiće valja poštovati, kad treba pomoći, ako zatraže braniti. I činili su to čim bi neki uljez ušao u njihov svijet, a Milan Kotur je bio uljez, makar uz to i inspektor.

Nemanja je sakupio dovoljno godina, odbranio čast porodice i prezimena onda kada su i najugledniji padali; ostao čist pred svojima i jedan od najcjenjenijih među muslimanima, koji mu nikada nisu zaboravili da je odbio udariti na komšije, niti je sinovima dao da ruke krvlju isprljaju pa ih poslao u Ameriku malo prije izbijanja ovog zadnjeg pokolja.

Zato je ljudima bilo čudno i nejasno šta traži policija u njihovom mjestu i kakve veze sa zakonom ima Nemanjina priča, kad u njoj, makar i ne bila istina, nit je ko pokraden niti oštećen.

Do nekih, koji su se držali podalje od ogovaranja, ali su sa uživanjem slušali Jeftine ribarske laži koje ni pas s maslom ne bi pojeo, tek dolaskom inspektora Milana Kotura u mjesto došla je i Nemanjina priča.

U prepunoj kafani, da svi još jednom čuju, ispričao ju je Hamza Bradarić, čovjek koji je živio povučeno, više sa pčelama od kojih je živio no sa ljudima, ali je nekako sve prvi doznavao.

– Hoće li to biti onih dana kada je Jefto ulovio onu ribetinu u jezeru ili koji dan kasnije, to samo Nemanja zna. U to vrijeme, pred noć, teško je pogoditi uvlači li se mrak iz jezera u šumu ili se iz šume spušta u ono gusto, jezersko blato, ili nije ni jedno; ali može biti da tada čovjek vidi ono što inače ne bi vidio. Da je neko drugi u pitanju, sprdalo bi se sa njim dva-tri dana, okrenulo bi se na šalu; al pošto je to Nemanja vidio, tu, Boga mi, nema sprdačine. On doduše jeste stariji čovjek, ali koliko ja znam, i vid i sluh ga još uvijek odlično služe. E, prije nego što će se spustiti mrak u ono vrijeme ni tamo ni ovamo, tada je to valjda bilo. Zatekao se Nemanja u dvorištu, sjeo da popuši cigar duhana i zagledao u jezersku vodu. Na onom mjestu gdje je potopljena crkva i gdje se najviše blata i sitnog rastinja pod plitku vodu podvuklo, učinilo mu se da vidi čovjeka. Da budemo iskreni, može biti da je neki omladinac priveo kakvo žensko u prirodu, pa je Nemanja njega vidio i od toga napravio čudo, al do crkve se ne može doći nogama jer je ona na kraju jezera i pod vodom. Čuo sam da su trojica momčuljaka uz obalu raspalili roštilj baš te večeri, ali su već bili pijani kada se to desilo, ni sami sebe nisu mogli vidjeti, tako da su oni nepouzdani svjedoci.

Čovjek o kome Nemanja govori, nestao je pod vodom, dok ga je ovaj zabezeknuto pratio pogledom i tačno vidio kako se pod vodu spušta kao niz stepenice da silazi, tako barem on tvrdi. Ona pijana dječurlija bila su na drugoj strani jezera, njih Nemanja nije vidio, ali su oni imali dvogled i vidjeli njega kako prilazi vodi i dugo gleda u nju. Ništa osim mirne, jezerske vode i čovjeka čija je kuća na drugoj strani, oni vidjeli nisu; doduše, koliko praznih pivskih flaša su ostavili iza sebe, ne bi primjetili ni da je jezero presušilo.

Šta je Nemanju natjeralo da to ispriča Slavku, kamenorezcu, nije poznato, jer da Slavku nije ispričao, bilo bi kao i da nije bilo. Ovako, Slavko je Nemanjinu priču ispričao polovini sela, a ovi drugoj polovini i eto ti.

– Nije belaj šta je Nemanja vidio i kome je ispričao Brado, nije. I prije su ovi što su im kuće oko jezera svašta na vodi, pod vodom i oko vode viđali pa se ništa ne desi. Ovdje je nešto drugo čudno. Šta će Milan Kotur nakon toliko godina u Snježici, teško da njega zanima šta je Nemanja vidio i je li vidio bilo šta. Nekim drugim poslom on je ovdje, a šta god je, nije dobro – zabrinuto je, tihim glasom, kako samo on to zna, ispričao Jakša.

– Vala, baš, to sa Milanom mi nije palo na pamet.

Dok je inspektor Kotur od svojih ulizica i jataka, koji su mu ekspresno javljali sve što se u Snježici dešavalo, sakupljao samo njemu bitne podatke, selom se valjala neka druga priča. Od usta do uha, ispričana tiho i s mirisom tajanstvenoga, takva priča se najbrže širila i najradije prepričavala, bila slatka i ljepljiva k'o vreo pekmez.

Nemanja je mirno sjedio u debeloj hladovini gustog grožđa ispred svoje kuće i gustirao uz čašicu domaće rakije.

Mislio je kako svako vrijeme, pa i ono najmirnije, ima svoje belaje, svaki čovjek svoj dio pažnje, momenat kada su svjetla usmjerena samo na njega, i da je upravo tada najbitnije ostati pribran i razuman.

Odsamovao je najveći dio svoga života i to njegovo samovanje pokazalo se razumnim baš u vrijeme kada su ljudi imali potrebu za čoporom, za divljaštvom i zlom.

Nemanja je svaku misao po tri puta prebrao i znao da će i sutra svanuti dan i da je on obično pametniji od onoga koji je prošao.

Poslije svakoga rata, sunce nastavi izlaziti kao da ništa nije bilo, to je strašno, ali se neće promijeniti koliko god se neko sa tim ne slagao.

– Nemanja Vukšić – podviknu krupni, samouvjereni čovjek, gustih brkova koji je stajao pred zatvorenom kapijom.

– Uđite, otvoreno je – reče ne okrećući glavu, ne podvikujući, ali dovoljno glasno da zna da ga je onaj na kapiji čuo.

– Došao sam da razgovaramo – hladno i službeno će Milan.

Nemanja mu mahnu rukom da sjedne za sto i ništa ne pitajući nasu rakiju i gurnu čašu pred njega.

– Čuo sam za onu priču, onu o čovjeku koji hoda po vodi…

– Ali nisi zbog toga došao…

– Nisam, došao sam zbog druge stvari…

– Ali ti je ta priča o još jednom snježičkom čudu bila odličan povod za dolazak. Nemoj da misliš da su ljudi ovdje glupi, neko će se zapitati šta je policiju briga kuda ko hoda…

– Neka, do tada ću ja već znati ono što me zanima…

– Slavko ti je javio, on ti sve javlja…

– Javio ko javio, da nije Slavko, drugi bi…

– Aha. Sada cijelo selo zna da si ovdje i da me ispituješ?

– Tebi je to bitno?

– Ma, jok, da nije ovoga, bilo bi nešto drugo, a i ono što treba da se desi, ne može se izbjeći…

– Htio sam te pitati… O tim duhovima koji obilaze oko crkve… Ili je to tvoj način da uživaš u svojoj samoći. Koliko znam, bilo je još tih čudnih dešavanja, a ti se svaki put nađeš na licu mjesta da to vidiš i uredno preneseš Slavku.

– Postavljaš pitanja na koja misliš da znaš odgovor…

– Ja pitam, profesionalna deformacija…

– Sjećaš li se one Šekspirove o čudima između neba i zemlje.

– Tvoji učenici ne zaboravljaju lekcije.

– Onda i ne moram ništa da ti kažem.

– Nisam ni mislio da hoćeš, samo, pazi, nemoj da pretjeraš, pametan je ovo svijet, ako shvati da ti izmišljaš priče o hodanju ljudi po vodi, može svašta da se desi.

– Ovdje se svašta dešavalo i dešava, ali ti si u to vrijeme bio u Francuskoj, je li tako…

Milan prešuti odgovor postavljajući pitanje.

– Kako sa muslimanima?

– Eh, kako, ko one vode iz njihove svete knjige, spajaju se a ne miješaju; niko nikoga ne dira, živimo potpuno odvojeno, rijetki su oni koji zalaze u naše kuće i kafane…

– O tebi loše riječi nisu rekli.

– Rekli bi da su imali razloga; ja sam star i bezopasan, više mojih čeka da crknem nego njih.

– Crkva, vidim, još stoji.

– Neće dugo, trula je i buđava, brzo će zemlji.

– Šteta što je to naselje potopljeno, sve su nam uspomene ostale pod vodom.

– Da nije potopljeno, ti nikada ne bi otišao.

– Ne bi.

– Vidiš da u svakom zlu ima i neko dobro.

– Dođe li neko od bivših stanovnika?

– Niko. Dobro naplatili imovinu i otišli, u Srbiju, u svijet, kako se ko snašao.

– A brana, drži li?

– Kad su jake kiše, jezero se napuni, od crkve samo vrh tornja viri iz vode, al brana je do sada izdržavala, ništa njoj neće biti, a i kad bi popustila pa voda otekla, opet bi je izgradili. Ljudi su već zaboravili da je pod ovim jezerom bujao život… Doduše, i sad buja, al riblji, tako barem ribolovci tvrde.

– Nemanja?

– Samo ti za svojim poslom…

– Fala ti na rakiji.

Nemanja klimnu glavom a Milan Kotur ode.

Radoznali svijet nikada nije saznao za razgovor učitelja i učenika i bit će da je Nemanja pogriješio kada je rekao da će se neko zapitati: kakve veze ima policija sa čudima oko jezera?

Inspektor Milan Kotur, bio i otišao.

Tek šesti dan po njegovom odlasku, policija uhapsi Jakšu Janjića pod sumnjom da je uplaten u krupan šverc ženama, koje je iz Srbije preko Bosne prebacivao u Italiju i nagonio na prostituciju.

Niko to hapšenje neće povezati sa boravkom Milana Kotura u selu, niko osim onoga koji je i ranije znao šta Jakša radi pod plaštom kafane, Nemanje.

Osmi dan Jefto Laf je u jezeru upecao pogolemu ribu, ali je nije uspio izvući iz vode. Uplašen sjenkom čovjeka koji je prešao preko jezera kao po zemlji da hoda i otišao prema kući Nemanje Vukšića, pobjegao je i, koliko se zna, u jezeru više nije pecao.

MEHMED ĐEDOVIĆ