Piše: Mirnes Kovač

U posljednjih desetak godina uveliko se govorilo o okončavanjuizraelsko-palestinskog sukoba tzv. dvodržavnim rješenjem, omogućavanjem da jedna uz drugu u miru postoje izraelska i palestinska država. Međutim, kako vrijeme prolazi, to tzv. dvodržavno rješenje sve više se obesmišljava i od strane Izraela i od strane Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije.

Nameće se pitanje: Da li bi takvo rješenje, ako bi se do njega ikada i uopće došlo, bilo ustvari trijumf aparthejda i njegova legalizacija u međunarodnim odnosima?

Izraelsko-palestinski sukob opterećuje sveukupne globalne međunarodne odnose, a posebice odnose muslimanskog svijeta i Zapada već sedmu deceniju. I ne samo to.

Izraelsko-palestinski sukob je najviše zloupotrijebljeni konflikt modernih vremena – njegove posljedice se osjećaju širom svijeta i predmet su svakodnevnog političkog života i u Teheranu i u Washingtonu, u Briselu i u Ankari…

Različita pravila

Stav prema Izraelu jedna je od ključnih stavki u predsjedničkoj utrci za najmoćniju stolicu na svijetu – onu u Ovalnom uredu Bijele kuće.

Također, stav prema Palestini određuje budućnost vladara u muslimanskim zemljama. I ustanci koji u posljednjih godinu i pol dana potresaju Bliski Istok itekako imaju refleksije ovog najdužeg konflikta u modernom dobu.

Nedavno su ponovno lansirani zračni udari na Gazu od strane Izraelske vojske. Opravdanje koje izraelski vojni izvori navode za svoje česte akcije u ovoj enklavi jesu obično odmazde za učešće ciljanih lica u raketnim napadima na Izrael.

Gaza je hermetički zatvorena enklava (barem s izraelske strane) i njen jedini izlaz u svijet ide preko graničnog prelaza Rafah prema Egiptu. Ovaj granični prelaz je u posljednjih godinu dana, od promjene režima u Egiptu, znatno liberaliziran, ali značajne restrikcije za Palestince ipak su ostale na snazi.

Palestinci ne samo da žive i trpe aparthejd, nego ga i plaćaju, zbog zločina šutnje kojeg u svom pristupu prema palestinskom pitanju sprovode velike sile, prvenstveno one Zapadne.

Izrael i Hamas, koji upravlja Gazom, uglavnom su poštovali neformalno primirje koje traje od posljednjeg sukoba tokom zime 2008-2009. godine, kada je u izraelskoj operaciji “Lijevano olovo” ubijeno više od 1.400 Palestinaca i 13 Izraelaca.

Konflikt je, u ovom slučaju, samo zaustavljen. Svi njegovi uzroci i akteri još su tu i samo je pitanje vremena kada će vatra u ovom području ponovno buknuti.

Ostatak onoga što se naziva palestinskim područjima, dakle, Zapadna obala, ustvari je tek jedan koncentracijski logor u kojem Palestinska narodna samouprava isključivo služi kao sigurnosni servis okupacione sile.

Sistem koji Izrael općenito provodi prema Palestincima – i onima unutar granica Izraela i onima koji žive “pod vlašću” Palestinske samouprave, kao naposlijetku i onima u Gazi, jeste najgori oblik aparthejda u modernoj historiji i po svojim oblicima i sofisticiranosti njegovog provođenja. Daleko je nadmašio poraženi aparthejd u Južnoj Africi iz šesdesetih godina prošlog stoljeća.

Palestinci ne samo da žive i trpe taj aparthejd. Oni, kako je to nedavno u kairskom dnevnom listu Al-Ahram napisao dr. Mustafa Barghouthi, palestinski demokratski aktivista i generalni sekretar Palestinske nacionalne inicijative, taj sistem i plaćaju. Plaćaju ga zbog zločina šutnje kojeg u svom pristupu prema palestinskom pitanju provode velike sile, prvenstveno one Zapadne.

Tokom proteklih skoro sedam decenija, podsjeća nas dr. Barghouti, politika Izraela bazirala se na zajedničkim produktima tri procesa. Prvi je bio etničko čišćenje palestinskog naroda koje je doživjelo svoj vrhunac 1948. godine. Drugi je najduža okupacija u historiji koja traje do današnjeg dana i treći je sistem aparthejda koji je brutalniji od onog u Južnoj Africi, a o čemu je nedavno posvjedočio i jedan od najistaknutijih boraca protiv južnoafričkog aparthejda, nobelovac i biskup Desmond Tutu.

Izrael je odgovoran za preko šest miliona palestinskih izbjeglica koje danas žive širom svijeta i kojima se osporava pravo na povratak, a oni koji su ostali pod okupacijom, upozorava dr. Barghouthi, efikasno se iskorištavaju kao jeftina radna snaga.

I to se dešava i prije i poslije 1967. godine, od čuvenog šestodnevnog rata i okupacije istočnog Jerusalema, Zapadne obale i Gaze. Od tada traje sistematska politika otimanja i krađe palestinske zemlje, iskorištavanja njenih prirodnih bogatstava i istovremeno onemogućavanje osnovnih životnih uslova Palestincima.

Primjera na koje ukazuje palestinski demokratski aktivista dr. Barghouthi je napretek i navest ćemo samo neke: Izrael kontrolira 90 posto izvora vode na Zapadnoj obali. Okupacione vlasti Izraela omogućavaju da stanovnici u ilegalnim naseobinama na Zapadnoj obali troše 2.400 kubika vode godišnje po osobi, dok je ta životna potrepština Palestincima koji žive na istom mjestu na godišnjem nivou svedena na manje od 50 kubika po osobi. Dakle, ilegalni izraelski useljenici uživaju pravo na 48 puta više vode.

‘Sofisticirani aparthejd’

I to nije sve, podsjeća dr. Barhgouthi. Izrael Palestincima naplaćuje duplu cijenu za vodu i struju koju troše. Sve to unatoč činjenici da prosječni godišnji prihod Izraelaca iznosi 32.000 dolara u odnosu na palestinski, od nešto manje od 1.500 dolara.

Prema Sporazumu iz Osla i Pariškom protokolu o ekonomskim odnosima i jedinstvenom carinskom sistemu, Palestinci plaćaju iste cijene za robe, iako zarađuju u prosjeku dvadeset puta manje.

Čak i za vrijeme vrhunca aparthejda u Južnoafričkoj Republici nisu zabilježeni odvojeni i ograđeni putevi koje mogu koristiti samo pripadnici jedne rase ili nacije. To je danas skoro redovan slučaj u Izraelu.

Izrael kontrolira i ubiranje poreza i taksi na području Zapadne obale, a platežno sredstvo je izraelski šekel. Pored toga što se takse i dadžbine podižu po nalogu Izraela, u svakom trenutku izraelska vlast je u mogućnosti blokirati Palestinsku upravu dođe li do bilo kakve neposlušnosti.

K tome, čak i za vrijeme vrhunca aparthejda u Južnoafričkoj Republici, nisu zabilježeni odvojeni i ograđeni putevi koje mogu koristiti samo pripadnici jedne rase ili nacije. To je danas skoro redovan slučaj u Izraelu.

Palestinci sa Zapadne Obale ni u kom slučaju ne mogu voziti automobil registriran na Zapadnoj obali izraelskim cestama. U slučaju da je automobil registriran u Izraelu, on može ulaziti u područja Zapadne obale.

Ono puteva što ima na Zapadnoj obali je u veoma lošem stanju. Komparacije radi, putevi na Zapadnoj obali i oni u Izraelu razlikuju se po kvaliteti, kao što su se razlikovali putevi u nekadašnjoj Albaniji iz vremena Envera Hodže i oni u, recimo, Njemačkoj ili nekoj drugoj zapadnoevropskoj zemlji. I nedavno izgrađeni put Wadi al-Nar, uz pomoć USAID-a, koji spaja sjeverni sa južnim dijelom Zapadne obale, redovno je zakrčen zbog stalnih izraelskih kontrola.

Izraelski aparthejdski sistem, naprimjer, zabranjuje Palestincu iz Jerusalema spajanje sa svojom suprugom i porodicom, jer je ona iz Ramallaha, nekih 16 kilometara udaljenosti. Supruga nema pravo pridružiti se svom suprugu u Jerusalemu, a ukoliko bi to suprug učinio i preselio se u Ramallah, izgubio bi svoja građanska prava u Izraelu i to ne samo svoje pravo na zdravstveno osiguranje, naprimjer, već i pravo da živi u Jerusalemu, gdje je rođen.

Slučajeva u kojima sistem omogućava dva različita seta zakona za dva naroda ili etničke skupine na istoj zemlji, što je najuža definicija aparthejda, ima bezbroj! Istovremeno, po izraelskom zakonu, Židov iz bilo kojeg dijela svijeta ima pravo steći državljanstvo i građanski status onda kada stupi na tlo Izraela.

Ima pravo živjeti gdje hoće u Izraelu, u okupiranom Jerusalemu ili pak na Zapadnoj obali, gdje će od vlasti najvjerovatnije dobiti poticaje i pomoć koji su osmišljeni da podrže naseljavanje na oduzetoj palestinskoj zemlji.

Posebna težina sistema izraelskog aparthejda jeste zloglasni “Zid razdvajanja”, koji neka palestinska naselja potpuno zatvara i pretvara u geta. Na ulazima u ta naselja su velika željezna vrata sa izraelskim vojnicima koji kontroliraju ulaske i izlaske. Uz sve ovo, mnogo je primjera kada se kompletna naselja sa školama, bolnicama i infrastrukturom određuju za strateške vojne svrhe i čiji stanovnici dobijaju naloge za iseljenje.

Nakon ovakvih primjera sofisticiranog aparthejda jasno je da Izrael, ali i Sjedinjene Države i Evropska unija, sve više obesmišljavaju rješenje o tzv. “dvodržavnom” rješenju za izraelsko-palestinski sukob. Jer, takva palestinska država, koju bi Izrael sveo na čudovišnu samoupravni entitet, a čija bi glavna obaveza bila održavanje sigurnosnih usluga za okupaciju, koja ne bi imala nikakvog unutrašnjeg i vanjskog suvereniteta, bila bi ustvari trijumf aparthejda i njegova legalizacija u međunarodnim odnosima.

Zaključci Russellovog tribunala

A upravo o tim dimenzijama umiješanosti i učestvovanja u zločinu u i oko Palestine od 2009. godine hrabro je na međunarodnoj sceni progovorio Russellov tribunal o Palestini (RToP). Njegova idejna prethodnica je čuveni Russell-Sartreov tribunal, odnosno Međunarodni sud za ratne zločine, koji je 60-ih godina istupio da, kao privatni forum utjecajnih filozofa i javnih ličnosti, istraži i ocijeni američku vanjsku politiku i vojnu intervenciju u Vijetnamu.

U prvoj sesiji održanoj u Barceloni u martu, 2010. godine, RToP je tretirao propuste EU-a i njenih članica u odnosu na izraelsko-palestinski konflikt. Druga sesija u Londonu, u novembru 2010. godine, razmatrala je međunarodna korporativna pitanja vezana za Izrael i pitanja ljudskih prava.

Treća sesija RToP-a održana je u Cape Townu u novembru 2011. godine i razmatrala je da li su prakse i politike Izraela protiv Palestinaca kršenja zabrane aparthejda po međunarodnom zakonu. I posljednja, sesija RToP-a u New Yorku, održana je ranije ovog mjeseca. Njen cilj je da ispita umiješanost Sjedinjenih Država i propuste Ujedinjenih nacija u odnosu na izraelska kršenja međunarodnog prava prema palestinskom narodu.

Konačna sesija Russelovog tribunala o Palestini održat će se u februaru 2013. godine, u kojoj će se objaviti finalni zaključci ovih petogodišnjih razmatranja.

Ustvari, u uvjetima kada međunarodna tijela i velike sile aktivno učestvuju u zločinu tišine u slučaju svih nepravdi koje se već sedmu deceniju čine nad Palestincima, imat ćemo barem pobliži odgovor ljudi koji odbijaju šutjeti. Možda ćemo konačno dobiti i odgovor da li tzv. dvodržavno rješenje, koje se već duže vremena zagovara, vodi ka jednoj vrsti međunarodno-pravnog presedana, ustvari legalizacije aparthejda i njegovih učinaka u međunarodnom pravnom sistemu.

Međutim, bez obzira na sve dosad zaključeno i napisano o svetoj zemlji Palestini, iz nje će, izgleda, dok traje globalni zločin tišine i okretanja glave i dalje dolaziti mučne vijesti o patnjama koje proživljavaju i muslimani i kršćani i Židovi.

Izvor: balkans.aljazeera.net