Da su mnogi izbore shvatili kao konkurs za nezaposlene najbolje pokazuje stručna sprema izbornih kandidata. Na izbornim listama je bilo onih koji su imali četiri razreda i knjige od petog, preko onih sa srednjom stručnom spremom do onih koji su spremni na sve kako bi dobili dio izbornog kolača.

Kompetentnost i obrazovanje su već odavno kod nas zadnja rupa na svirali, pa je uobičajen fenomen sresti šumara koji se bavi politikom, optičara koji valjda obećava bolji vid svima koji glasaju za njega, mesara koji kobasicama i parizerom sumnjivog kvaliteta kupuje glasove birača, pekara koji gladnom narodu može ponuditi samo hljeba i igara. Bilo je i pravnika koji obespravljenim građanima nude šuplju priču.

Iz straha da ne padnete u iskušenje da mi pripišete laž, ustručavam se reći da u kompletnoj zgradi vlade ne postoje više od dvije osobe sa fakultetom političkih nauka. Pa zaboga, pošto su nam medicinari političari, onda su ovi sa fakultetom političkih nauka prisiljeni da se bave medicinom i da nas liječe. Šumar je ostao bez posla prije izbora, jer su sve šume izgorile u požarima, pa je spletom okolnosti bio prisiljen da posao potraži u politici.

Na predizborne kampanje utrošeni su milioni! Valjalo je zavarati ljudska čula, prikriti miris, uljepšati i naivnom narodu još jednom prodati pokvareni proizvod kome je po ko zna koji put istekao rok trajanja. Korištene su najprljavije marketinške majstorije. Sve što je sveto nije ostalo netaknuto: citirana je Biblija, navođeni su hadisi, ajeti, obećavalo se, lagalo ne bi li se još jednom obmanula svjetina.

Buduća politička elita nije se ustručavala zaviriti u svaku pristojnu mišiju rupu kako bi polijepili svoje horor postere kojim ni photo shop majstor nije puno pomogao. Na posterima jedino nedostaje onaj znak „visok napon, opasno po život“.

Stranačke parole su djelovale apsurdno i knfuzno, kao mješavina komedije i tragedije. Bilo je i iskrenih parola tipa „narod zna“. Kada sam se zapitao šta to narod zna, prva pomisao je bila: „narod zna da ste krali, nisko pali, tuđe snove prokockali, sve spiskali, sve popasli i ispali nedorasli“.

Ozbiljno me zabrinula parola „idemo naprijed“ jer još nisu riješili pitanje pravca i smijera kojim idu, pa nastavljaju put naprijed ka ambisu.

Oni što su obećavali „pravdu i poštenje“, u pravednoj predizbornoj kampanji pošteno su skidali plakate svojih političkih oponenata ili preko istih lijepili vlastite. Sve su to indikatori koji pokazuju stvarno lice i stvarne namjere političara koji izgaraju od želje da nama pomognu čim se vlasti domognu.

Ništa pravednije ni poštenije nisu igrali pripadnici ostalih stranaka. Svi su oni u biti iz istog gnijezda i više ih ima nego na nebu zvijezda. Politika je kod nas odavno najprofitabilniji biznis-živite i radite iznad zakona a jedini uslov koji morate ispuniti je da ste dobar iluzionist, manipulator i beskičmenjak koji se povija onako kako vjetar puhne.

Poslije izbora redovno nastupa postapokaliptično doba, pandorina kutija se otvori i pokaže svoj sadržaj. Predizborne umiljate mace pretvaraju se u krvolične tigrove koji se ponašaju tako bahato kao da jednim pokretom glave mogu sručiti pomor i kugu na narod. Krade se šapom i kapom. Otimaju se oko stolica kao hijene oko strvine, ispaljujući međusobne uvrede kao ovce brabonjke. Iznosi se prljavi veš sa flekama naprijed i pozadi. Sve to za neznatnu materijalnu korist, za još koji mandat. Nakon toga, ostavljaju narod da hibernira do sljedećih izbora, kada će ponovo biti (zlo)upotrijebljen.

Naivni građani, umjesto da širom otvore oči, uključe hipersenzibilne radare, pa svaki pogrešan treptaj vodeće političke elite kazne dobrim degenekom, ako treba i giljotinom, oni uporno glasaju za odavno mumificirane faraone koji nisu u stanju sebe izbaviti iz kupatila a kamoli narod iz krize. Jesmo li onda zaslužili bolje?

Piše: Mirnes Hamzić