Zovem se Murat Bukvić i rođen sam dvadeset i osme godine. Otac mi je umro rano, jetru mu pojeo alkohol, a i da nije, u zemlju bi ga povalila tuberna. Kašljao je krv od kada pamtim, a ne pamtim da je bilo dana da se nije napio prije izlaska sunca i pijan gulio drva iz planine da prehrani sitnu djecu. Iz šumskih njedara izvukao je stotine metara drveta i svakom stablu je izmakao da ga ne razmrska, ili su i drva bježala na drugu stranu kad bi padala zemlji, ili ga nešto onako pijanog čuvalo, ja Bog, ja šejtan. Govorio je da seljak i nije seljak dok krv ne propiša, a on je propljuvao.

Kad su ga odveli u vojsku, nije ga bilo tri godine i tek tad sam vidio da je bolje imat’ babu pa makar i loko po vas dugi dan, nego ga nejmat’ nikako.

Pojeli smo više žare nego svi Ahmetovi volovi, a mati je odnekud donosila po pregršt klasovna brašna jednom u mjesec dana i hranila nas osmero.

Oca smo otpisali, niti se imao kako javiti niti smo šta znali za njega, kad se treće godine dovukao uz Halilove njive, mi nismo prepoznali njega ni on nas.

Brat i sestra su umrli u te tri godine, a babo se kući vratio u debeloj odori, sa rancem punim konzervi graha, pjan i sa tuberkulozom na plućima.

Umirao je duže nego što je mislio da će; svake večeri je lijegao da se ne probudi, a svakog sabaha se budio i hlaćao flaše. Ispovraćao je više krvi nego što je Halilova Maculja pustila kad su je priklali uz Bajram. Pamtim da je na izmaku snaga, izmučen bolešću, zaključio da seljak ne umire dok se dobro ne ispati.

Jetra je otkazala prije iscijepanih pluća i babo je umro sa osmjehom na licu, sretan što barem smrt za njega nije zaboravila, kad svi drugi jesu.

O vremenu provedenom u vojsci nije pričao, ili ja nisam znao da slušam.

Sa mrtvim ocem ću se više ispričati, nego dok je patio život, a život patio njega.

Obilazio sam panjeve, struhle i rasute, milovao debelu hrapavu koru bukve i tanku ravnu brezovu, umivao se na potoku ispod džamije, a među mezarevima zastajao da ispušim i popričam s babom. Više sam vremena provodio u šumi i u polju i bolje znao jelene i divlje krmke neg’ ljude.

Kad su me lovci uzeli da čuvam lovište, od mene nije bilo sretnijeg insana, jer, i do tad sam lunjao zbjegovima.

Bio sam momčuljak kad sam u čestaru ispod polja, u gustoj šumi ispletenoj ostrugom i niskim žbunjem, pronašao lane kome je zadnja, lijeva noga bila slomljena. Obilazio sam ga i hranio, nogu mu podvezao štapovima i učvrstio, ispleo omanji kućerak u sred gustiša da ga zaštitim od druge divljači i više bdio nad tim lanetom nego nad braćom i sestrama kod kuće.

Bilo je proljeće i Fadila je sa trojicom braće kopala krompir u njivi pored šume. Ispod šalčeta su joj bježali pramenovi duge crne kose, a kad bi šalić skinula s glave da otare znoj, zacrnio bi se cio naviljak guste dlake.

Najčešće sam je gledao pognutu dok pravi redove za krompir. Gledao sam je i dva puta dok se uvlačila u granje da mokri.

Meni je Bog dao krupnu, kockastu glavu, rijetku kosu, debeo mesnat nos, velike uši, debele ispucale usne. Zubi su mi bili polomljeni; nešto od Boga nešto od naroda.

Fadilu sam sretao i na putu kad je išla na vodu i dublje navlačio kapu na oči plašio sam se da može vidjeti ono što sam samo ja znao.

Božijim davanjem, Fadilinog babu Tahira, dok je drljao njivu, konj je kopitom udario u slabine. Kad je jeknuo i pao po oranju, ja sam izlećo iz granja ko đumle zaboravljajući da se krijem i od sebe i od ljudi. Pomogao sam mu, previo uboj i umot'o travama, i niko me nije pit'o otkud ja u granju.

Kad sam opet Tahira zatekao u granju nisam se krio već sam ga poveo sa sobom u šumarak i pokazao mu već zdravo lane.

Sjećam se da se Tahir smijao, da mi je govorio da sam dobar čo'jk, i da me za tri dana primio u lovce. Lane sam pustio, a s Fadile i dalje nisam skidao očiju, ko da mi je zapisala.

U gustiš ispod polja išao sam slabije, lane je ozdravilo i otišlo.

Tahir me predložio za lovočuvara. On je volio reć’ “kaka šuma taki i zečevi u šumi”, rek'o ljudima da niko bolje od mene ne poznaje planinu i divljač, kako sam dobar čo'jk, al’ malo na krivo nasađen, i svi mu povjerovali.

Tako sam za svoju samoću dobio opravdanje, a kao lovočuvar od planine i polja mogao i da živim.

Lovačka kuća leđima se naslanjala na šumu. Tokom ljetnih večeri vrijeme sam trošio za grubim, bukovim stolom i odmarao pogled na vrhovima drveća što se ko ćilim prostiralo ispod brijega. Nožem sam otkidao treščice sa komada žile i u neko doba bih zadrijemao.

Šuma mi je donosila šapat drveća, glasove životinja, mirise trava i lišća, uljuljkivala me u san ko mati novorođenče.

Glasove šume razgrnu rika odrasla međeda, koja je jeknula ko kad zimi pukne drvo od hladnoće. Lomile su se sitne suhe grane.

Pamtim da sam vrisn'o od straha kad je crna grdosija zarežala ni metar od mene i pao sa klupe na ledinu. Međed se podig'o na zadnje noge, uspravio i kandžama presjek'o mladu brezu pred lovačkom kućom.

Vuk'o sam se po zemlji ko pašče i rukom oborio pušku prislonjenu na zid. Pušku sam iz navike drž'o blizu sebe, al’ tad ko da je nije ni bilo.

Međed je bio iznad mene i mislio sam da je sa mnom gotovo, prepolovio bi me jednim udarcem ko ono drvo da mu na putu nije bio sto.

Iz straha sam zažmirio učeći što sam znao i što nisam, vrišteći što sam glasnije mogao nebi l’ iko čuo. Moju dernjavu nadjačao je pušćani hitac, i rika krupnog, odraslog međeda pomiješala se sa mojom kuknjavom. Obeznanio sam se.

Kad sam otvorio oči, bio je mrkli mrak, a teški međed je lež'o preko mene,

mislio sam da sam mrtav.

Do sabaha oka nisam sklopio, a sa prvom zorom jedva da sam mogao vjerovati da je međed mrtav, ja, eto, živ.

Ja to, more bit’, ne bi trebao pričat’, al’ tog dana su volovska kola kroz Čaniće provukla zvijer kojoj su se ljudi divili i darovali mene Murata Bukvića Mutu, slavljenika.

Tolikog međeda rijetko ko je vidio, a samo se, eto, Muratu posrećilo da se i hrve sa njim.

Kožu i glavu su preparirali i poslali u Lovački muzej u Tuzlu, a tijelo zakopali ispod pruge, podno Subašića.

Poslije sam čuo da su ga još iste večeri iskopali i pojeli Cigani. O mom podvigu priča se i danas.

Jedino sam ja znao da je međed ubio sam sebe, ili ga je ubio moj strah, ili je puška sama opalila, u šta je teško povjerovati. Prošle su godine, a ja se nerado sjećam svoje lovačke slave, zbog koje za mal’ glavu nisam izgubio.

Lovcima je narod dovodio stare, iznemogle i bolesne konje, da se spriječe zaraze i bolesti. Ja sam konje vodio na Mahovinu i Raševljane, trovao i bacao u duboke jame. Trovao sam i ostalu stoku, sve što bi mi davali, da otrujem.

Uvijek sam na leđima nosio ranac i u njemu so za divljač, hašov za čišćenje planinskih izvora i kamenja i sikericu za krčenje i panjeve. Pravio sam hranilice i ostavljao sijeno, žito i stari hljeb koji su mi lovci davali.

Iz šume nisam dolazio danima i svaki put sam ostajao duže nego ranije; naćao u lovačkoj kući i jeo šta bi mi donijeli ili ono šta mi planina da, od gljiva do malina.

Tahir me nije zvao kad mu se udavala šćer, nit’ bi’ ja oš'o da me i maksuz vikn'o na veselje.

Prošlo je više od dva mjeseca kad sam u Avdaginoj kafani od Mustafe ćopavog čuo da se Fadila udala, i nekako mi bilo svejedno. Kad se spomene Fadila, ja se sjetim laneta sa slomljenom nogom, a kad se spomene lane, sjetim se Fadile i one kose crne ko čađ.

Jedino me planina primala sebi ko najrođenijeg i samo ona znala sve moje strahove skrivene iza klempavih ušiju, velikog nosa i debelih, ispucalih usta.

Te večeri sam u Avdaginoj kafani ost'o do fajronta, i mora da su me iznijeli i ostavili na meraji, jer ne pamtim da sam na nogama iziš'o. Onako mahmuran, otiš'o sam na potok ispod džamije, napio se vode i u haremu se lijepo isprič'o sa babinim truhlim bašlucima.

Dvonožni dunjaluk je i zaboravio na Murata Bukvića Mutu iz Zulića jer ga progutala planina, a živ insan nije vidio gotov šest mjeseci.

Ispraćao sam i hranio čopore košuta, dobro sam znao na kojoj ispaši pase koji jelen, gdje ima najviše zečeva, kad treba prihranit’ fazane, a kad rastjerat krmke.

Rat me zatekao u šumi i razvalio moj svijet i mene.

Dok su drugi gledali na ljude, ja sam odsamovao svaku ubijenu srnu i srndaća i suzu pustio kad sam u Đedovom polju pronašao velikog jelena i u njemu prepoznao lane čiju sam slomljenu nogu liječio.

U ratu je Tahir poginuo, a Fadilu su silovali i zaklali pred čoj'kom i djecom. U ratu su zapalili moje šume i isjekli breze.

Kad sam prvih dana mira prigrlio šumu, dugo je trebalo da me prepozna isprepadana ljudima. Polomljena stabla su izrasla, košuta je manje, ali ih još ima, kao i fazana i zečeva. Divljih svinja je najviše i njih lovci ubijaju i u lovu i u krivolovu.

Od kako Burek Huso, zvani Štuka, čuva lovište, divljači je sve manje, a sve više srnećeg mesa po restoranima i na ražnju uz potoke.

Ja sam star čoj'k, al’ još mogu da se nosim sa planinom, ko i babo što mi je s tubernom, i ako me vratite tamo gdje sam bio, jeleni će opet hodati našim šumama.

Ja pripadam planini a ne ona meni, zato vas kao novog predsjednika lovačkog društva zaklinjem da me pustite divljači, da ostavljam so i sijeno, da čistim izvore, a i štetočine i izrađene konje mogu još trovati.

Zapamtite da su zečevi ‘naki kaka je šuma.

MEHMED ĐEDOVIĆ