Nije lako pobjeći iz svoje kože i sagledati svijet iz drugačijeg ugla od onoga kako nam ga predstavljaju iz dana u dan. Ali, nije loše da pokušamo. Pogledajmo nekoliko primjera.

Ratni bubnjevi tutnje sve glasnije nad Iranom. Zamislite da je situacija obrnuta.

Iran vodi zločinački i destruktivni rat niskog intenziteta protiv Izraela, uz sudelovanje jedne velesile. Njegovi lideri izjavljuju da pregovori ne vode nikuda. Izrael odbija da potpiše sporazum o nuklearnom nenaoružavanju i ne dozvoljava ulazak inspektorima, kao što je Iran radio. Izrael se i dalje oglušava o pozive ogromne većine zemalja međunarodne zajednice za zonu bez nuklearnog oružja u regionu. Sve vrijeme, Iran uživa podršku svog velikog zaštitnika.

Potom iranski lideri najavljuju kako namjeravaju da bombarduju Izrael i istaknuti iranski vojni analitičari izvještavaju da bi napad mogao da se odigra prije predsjedničkih izbora u SAD-u.

Iran može da upotrijebi svoje moćno ratno vazduhoplovstvo i podmornice koje mu je poslala Njemačka, naoružane nuklearnim projektilima i razmještene nadomak izraelske obale. Kakav god bio plan, Iran računa da će se njegov moćni zaštitnik pridružiti napadu, ako ne i da će ga povesti. Sekretar odbrane SAD-a, Leon Paneta, kaže da, iako mi nismo naklonjeni takvom napadu, Iran će kao suverena država štititi svoje interese.

Sve je ovo, naravno, nezamislivo, ali se zaista dešava, samo što su uloge obrnute. Istina, poređenja nikad nisu egzaktna, a ovo je nepošteno – prema Iranu.

Poput svog zaštitnika, Izrael se služi nasiljem kako mu je volja. Nastavlja sa ilegalnim naseljavanjem okupirane teritorije, čiji su pojedini dijelovi aneksirani, drsko kršeći međunarodno pravo i protiveći se Vijeću sigurnosti UN-a. Uporno sprovodi brutalne napade na Liban i na zatočene ljude u Gazi, ubijajući desetine hiljada bez uvjerljivog razloga.

Noam Chomsky

Prije trideset godina, Izrael je uništio jedan irački nuklearni reaktor i taj se čin u posljednje vrijeme hvali, dok se ignorišu jaki dokazi, koji potiču čak i od američkih obavještajnih službi, da to bombardovanje nije uništilo nuklearni program Sadama Huseina, nego ga je pokrenulo. Bombardovanje Irana moglo bi imati isti rezultat.

I Iran je vršio agresiju, ali u posljednjih nekoliko stotina godina, samo pod šahovim režimom, koga su podržavale SAD, kada je zauzeo arapska ostrva u Persijskom zalivu.

Iran je pod šahom pokrenuo dva nuklearna programa, uz snažnu podršku zvaničnog Vašingtona. Iranska vlada je brutalna i represivna, poput vašingtonskih saveznika u tom regionu. Najvažniji saveznik, Saudijska Arabija, najekstremniji je islamski fundamentalistički režim i troši ogroman novac na širenje svoje radikalne vehabističke doktrine u inostranstvu. Diktatorske države iz Zaliva, takođe saveznice SAD, brutalno su gušile svaki pokušaj stanovništva da se pridruži Arapskom proljeću.

Pokret nesvrstanih – vlade većine svjetskog stanovništva – sada se sastaje u Teheranu. Ova grupa je čvrsto podržala pravo Irana da obogaćuje uranijum, a neke člance, na primjer Indija – poštuju stroge američke sankcije samo djelimično i preko volje.

Delegati u Pokretu nesvrstanih prepoznaju prijetnju koja dominira diskusijom na Zapadu, i koju je lucidno formulisao general Li Batler, bivši šef Strateške komande SAD: “Krajnje je opasno da se u kotlu animoziteta koji zovemo Bliski istok“, jedna država nuklearno naoružava i tako „podstiče druge države da to isto čine“.

Batler ne govori o Iranu, već o Izraelu, koji se u arapskim zemljama i u Evropi smatra najvećom prijetnjom miru. U arapskom svijetu, SAD se rangira kao druga po veličini prijetnja, dok se Irana, iako ga ne vole, mnogo manje boje. U mnogim anketama, većina tamošnjih građana smatra da bi region bio bezbedniji kada bi Iran imao nuklearno oružje i tako uspostavio ravnotežu prijetnjama.

Ako se Iran zaista kreće ka nuklearnom naoružavanju – ovo je još uvijek nepoznato američkim obavještajnim službama – to je možda zato što je „podstaknut da isto to čini“ američko-izraelskim prijetnjama, koje se redovno iznose u oštroj suprotnosti sa Poveljom Ujedinjenih nacija.

Zašto je onda Iran najveća prijetnja svjetskom miru, kako se predstavlja u zapadnom diskursu? Primarni razlog su prepoznale američka vojska i obavještajne agencije, kao i njihove izraelske kolege: Iran bi mogao da poljulja riješenost SAD i Izraela da upotrijebe silu.

Uz to, Iran mora biti kažnjen zbog svog „uspješnog otpora“, kako je glasila optužba Vašingtona protiv Kube prije pola vijeka, što je i dalje pokretač američkog nasilja nad Kubom, koje se nastavlja uprkos međunarodnoj osudi.

Drugi događaji sa naslovnih strana takođe bi se mogli osmotriti iz drugačije perspektive. Zamislimo da je Džulijan Asanž objelodanio ruske dokumente sa važnim informacijama koje je Moskva željela da sakrije od javnosti, a da su ostale okolnosti identične.

Švedska ne bi oklijevala da nastavi sa svojom istragom i prihvatila bi ponudu da sasluša Asanža u Londonu. Objavila bi da Asanž neće, ako se vrati u Švedsku (na šta je pristao), biti izručen Rusiji, gdje su šanse za pošteno suđenje male.

Švedskoj bi se ukazivalo poštovanje zbog njenog principijelnog stava. Asanž bi bio hvaljen za svoj rad u službi građana – što, naravno, ne bi remetilo potrebu da se optužbe protiv njega shvate ozbiljno u svim tim slučajevima.

Najzapaženije ovdašnje vijesti tiču se američkih predsjedničkih izbora. Odgovarajuću perspektivu dao je sudija Vrhovnog suda Luis Brendajs, koji smatra da „možemo imati demokratiju u ovoj zemlji ili možemo imati bogatstvo koncentrisano u rukama malobrojnih, ali ne možemo imati i jedno i drugo.“

Prateći ovo zapažanje, izvještavanje o izborima trebalo bi da je koncentrisano na uticaj kapitala na politiku, koji je detaljno analiziran u nedavno objavljenoj studiji Martina Gilensa „Bogatstvo i uticaj: ekonomska nejednakost i politička moć u Americi“.

On pokazuje da je velika većina stanovništva “nemoćna da usmjerava državnu politiku“ kad se njihovi stavovi razlikuju od stavova bogatih, koji praktično dobijaju sve što im je važno.

Nije ni čudo, onda, što su u nedavnom rangiranju 31 članice Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj, u oblasti socijalne pravde Sjedinjene Države zauzele 27. mjesto i pored svojih nesvakidašnjih prednosti.

Ili da racionalni tretman važnih pitanja obično iščezava u predizbornoj kampanji, na način koji se ponekad graniči sa komičnim.

Uzmimo jedan primjer. Pol Krugman piše da uvaženi „Veliki Mislilac“ Republikanske stranke, Pol Rajan, govori da svoje ideje o finansijskom sistemu dobija od glavnog lika jednog trivijalnog romana – „Ravnodušni Atlas“ – koji traži uvođenje zlatnih kovanica umjesto papirne valute.

Ostaje nam samo da se sjetimo jednog zaista velikog pisca, Džonatana Svifta. U „Guliverovim putovanjima“, njegovi mudraci iz Lagada nose sav svoj imetak u zavežljaju na leđima i tako ga koriste za razmjenu bez nepotrebne smetnje u zlatu. Ovako bi privreda i demokratija zaista procvjetale i još bolje, nejednakost bi se drastično smanjila, što bi bilo priznanje duhu sudije Brendajsa.