Kalesija

Čekajući na birou za zapošljavanje

Preko 537 000 građana BiH svoje dane provodi tražeći posao na bilo kojoj strani i čekajući svoju nafaku. Nekom dođe, nekom ode, a neko još čeka. Veliki broj mladih je, možda i najveći. Svake godine prilikom dodjele diploma na univerzitetima naših gradova broj prijavljenih nezaposlenih na biroima se poveća, jer studenti koji okončaju svoj studij, prelaze u novu fazu izgradnje svoje kariere. Za mnoge izgradnja je u pauzi, jer ne mogu doći do posla za kojeg su se obrazovali. Oni malo više „sretni“ uživaju u blagodatima savremenih štela, ili u nekom drugom obliku poznate kao i podkupljivanje i mito kako bi došli do svog cilja. Iz nečije perspektive to je haram, iz perspketive drugih to je halal. Neko to naziva „preporuka“ a neko štela. Ali, kako god da je, neko se zaposli a neko opet čeka da zaradi svoj hljeb na drugi način.

Mnogo nas je koji bismo voljeli raditi bilo šta da bi zaradili za sutra, mnogo više je mladih koji uopće ne razmišljaju o braku, a proširenju porodice još manje. Tako izumire Bosna i Hercegovina. Za par godina dok većina iz generacija 50-tih i 60-tih presele na ahiret, naše stanovništvo će biti još manje, a manji gradovi, zapravo općine BiH, bez obzira jesu li u većem ili manjem entitetu drastično će gubiti svoje građane. Da, tako je – generacije budućnosti sve su manje, pa je opravdano pitanje opstanka države i sistema koji je održava.

Kao mlad diplomant sa skoro jedogodišjim čekanjem na birou (mnogo je onih i sa više) sve pobliže zapažam kolaps našeg sistema. Ovdje ne mislim na enititete već cjelokupni dio BiH uzduž svih njenih granica. Primjećujem sve više naš moralni i identitetski potop i da sve manje marimo za naš unutarnji oporavak. To očigledno dostiže svoju fazu i samo je pitanje vremena kada će entitetske i državne vlade da dožive potpuni pad. Indikatori su tu: pad ekonomije, porast nezaposlenosti, sve veće rasipništvo u sektoru državnog budžeta, a pri tom i entitetskih, porast cijena namirnica, razuzdani kriminal i prevare. Naša realnost je naravno još gora od ovog nabrajanja – nemamo osnovnu infrastrukturu, kao ni tehničke mogućnosti za ostvarivanje mnogo toga, kao npr gašenje požara, koji zbog neprisustva tehničkih sredstava naše šume gore, putevi nam se raspadaju.

Kao neko sa zvanjem profesora vjeronauke uvidio sam da je vjeronauka zaista ravnopravan predmet u školama, i to u punom smislu te riječi. Zbog velikog kadra, da bi uopće dobili mogućnost da odradite pripravnički staž u školi potrebne su vam velike veze, poznanstva, drugim riječima štela. Da, baš kao i sa drugim predmetima, i kod vjeronauke vam treba štela. Svjedok sam kako studenti sa prosjekom 10 gube posao u korist nastavnika koji su prije radili u školama, jer to je kao neka prednost. Tako vaša biografija može biti bogata kao i u fakultetskog profesora, ali ipak štela čini svoje. Pa i onda kada je profesor na lošem glasu zbog lošeg predavanja ili slično, šanse su vam opet slabe bez neke značajne „veze“. Kao i kod drugih predmeta, doći do mogućnosti predavanja vjeronauke danas je izuzetno teško.

Raditi u nekoj od službi rijaseta, muftiluka ili medžlisa, samo je pusti san. Ovdje nema konkursne procedure, već one „jednostavnije“ – dobre veze čine čuda i u ovom segmentu. Također čestitam svim uposlenicima službi rijaseta, muftiluka ili medžlisa koji su službeno u penziji, ali u (još uvijek) nepoznatim okolnostima ne mogu da odu sa svojih mjesta. Čestitam im jer na taj način podržavaju sve veću nezaposlenost mladog kadra sa islamskih fakulteta. Tim činom podržavaju i sve manje islamskih brakova među muslimanskom omladinom, i naravno svojim ostankom na mjestu i pored svoje penzije, podržavaju sve rjeđa osnivanja muslimanskih porodica i sve veći mortalitet među muslimanima. Čestitam im zato jer zaista je potrebna hrabrost da imate čistu savjest nakon ovoga. A opet, suvišno je spominjati da određeni konkursi za rad u medresama već unaprijed imaju svoje odabranike. Tako je bosanski čovjek navikao, zar ne? Zašto ne govoriti protiv nepravde koja se čini meni, mojim kolegama. Možda zato jer Poslanik s.a.v.s. je toliko puta upozorio na enormne štete koje čin nepravde ima u sebi. A musliman je ipak dužan da podstiče na dobro i bude pozitivna insipirirajuća promjena u svom društvu.

A naviko je bosanski bošnjački mladalački um da se ne buni, da ispija kahve u mnogobrojnim kafićima i slastičarnama i da uživa sve „blagodati“ nezaposlenja – odlično radno vrijeme, zdrastveno osiguranje sa biroa i džeparac od roditelja i to u najboljim godinama života – dvadesetim.

Tako, dok čekam na birou, okrećem se za svakim objavljenim konkursom, bez obzira na zanimanje. Tražim i kao mlad književnik, ali slabo je kad koji umjetnik nešto zaradio. Tražim posao tamo gdje ga kao student nisam ni pomišljao, ali džaba. Niko ni da šansu i probni dadne. Dok čekam na birou, osmatram kako se liste prijavljenih sve više pune i kako lažemo sebe, kako naš narod živi nerealno, u strahu da se pogleda u ogledalu svog bosansko-hercegovačkog života. Svjedočim samoubistvima mladih, i kriminalu još mlađih, dok obijaju kuće, stanova i auta i vrše razbojništva nad narodom kojem policija ne može pomoći kako bi trebala. Čekam na birou i osluškujem hoće li se studenti, mladi nezaposleni pa i zaposleni pobuniti, dići svoj glas. Glas protiv nepravde koja se vrši nad njima, ali izgleda nepravda je draža. Čekam i razmišljam, da sam dignem svoj glas, pa možda neko će me pratiti. A onda spustim pogled i sjetim se – više će mladih isprazne kahve ispijati nego što će se boriti za svoje pravo.

Autor: Kemal Obad

Znate nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
[contact-form-7 id="257132" title="Report error"]

Komentari

Kalesija: Otvorena savremena benziska pumpa i autobuska stanica, inves …

Selma Smajić predsjednica Komisije za izbor i imenovanje

Vijećnici novog saziva OV Kalesija položili svečanu zakletvu

Počela konstituirajuća sjednica OV Kalesija

Protokol obilježavanja Dana državnosti i 30. godišnjice bitke na Li …

Zbog vremenskih (ne)uslova: Odgođeni susreti Prve i Druge lige TK

CLOSE
CLOSE