U tili čas vijest se proširila selom. Zuhdija Mulalić kupio traktor.
Neki su požurili pred Zuhdijinu kuću da vide kad doveze mašinu. Znali su ljudi šta je traktor, daleko od toga da nisu, ali Zuhdiju nikada nisu vidjeli da vozi, bilo šta osim volovskih kola. Po stare dane je, barem tako su zlobnici govorkali, polagao vozački ispit, pa odustao, nakon što je sedamnaest puta ponavljao vožnju.
Vijest je nekako išla ispred njega, i kad je na novom traktoru ušao u svoju avliju tamo je već bilo desetak radoznalih besposličara.
Vozio je Hamo, a Zuhdija je sjedio u kabini, pored njega.
Traktor je bio golem, lijep, crven, i kao i sve novo i nekorišteno, blistao je.
Na njemu je pisalo Ferguson.
Onom okupljenom svijetu učinio se najljepšim od svih traktora koje su do tada vidjeli.
Još na avliji je Zuhdija izašao iz kabine i ponosno pratio kako Hamdija zvani Hamo, mašinu utjeruje u garažu.
Hamdija je znao voziti svaku mašinu, neki su pričali da je u vojsci, u Nišu, vozio i helikopter, pa je bilo logično da ga Zuhdija zamoli, i plati mu da dotjera traktor iz Srbije. Zuhdija nije savladao vožnju, i to će ostati jedna od njegovih neispunjenih životnih želja.
Nakon što su ga parkirali u garažu i zatvorili velika, metalna vrata, traktor, dosta dugo niko nije vidio.

Zuhdija je imao petoricu sinova. Trojicu od njih, u selu, jedva da su primjećivali, toliko su bili bezlični i tihi, dok su druga dvojica sve nadoknadili. Trošili babino imanje, pili kao što niko u Mulalićima nije, kurvali se…

Halim se zvao najstariji sin. Očev ponos i dika, onaj koji je krenuo ganjati školu i nauku, a bio prirodno tupast kao i svi Mulalići. Imao je, doduše, jednu golemu prednost u odnosu na druge.
– Pa, za Boga Halime, ništa ne znaš. Kako da ti dam dvojku kad ne znaš baš ništa?
– Znam, nastavniče.
– Šta znaš, reci nam šta znaš i evo dvojka za kraj godine.

– Znam pjevati.
– Pjevati, pa ovo je matematika, kakve veze ima pjevanje?
– To znam.
– Otpjevaj nam onda štagod, pa kud puklo…
I Halim je pjevao, a on kad zapjeva svo mu se neznanje prašta.
Tako je Halim pjevao u osnovnoj, pa u srednjoj, a pošto je otac imao želju da mu sin bude ljekar, pjevao je i na fakultetu.
Doduše, kad je vrijeme polaganja ispita, Zuhdija nije štedio. Klao telad, plaćao, davao, šta god su profesori tražili, on spremno nudio.
Nije lahko biti ljekar, znao je to Zuhdija pa mu nije bilo žao.
Otac plaćao, Halim pjevao, pa nakon deset godina diplomirao i postao ljekar.

Onaj drugi, Zuhdijin najmlađi sin, Daco, nije znao pjevati, a nije ni učio u školi, ali ga zato htjela karta. Šta je taj prokockao drugi za života neće vidjeti, koliko je žena provodao drugi ne znaju toliko ženskih imena, i svijeta obišao…
Kada je ušao u društvo velikih kockara o njemu su legende pričali, a jedna od njih kaže da je kockao sa Mevlidom Holjanom lično i to na nekom prekookeanskom brodu, rezervisanom samo za bogataše. Vele, da je u tom društvu, nekoliko puta bio i sam Salko kome karta nije bila mrska.
Porastao mu ugled u selu zbog druženja sa Salkom, više nego Halimu kada je doktorirao.
Kada se, onomad, iza Zuhdije dijelila zemlja, Daco je, nakon dosta godina skitanja po svijetu stigao kući. Svojih trideset i pet duluma zemlje odmah je prodao i vratio se tamo odakle je došao.

Jedan od one trojice Zuhdijinih sinova kojima niko ni ime nije zapamtio, koji niti su znali pjevati niti ih je htjela karta, u zrelim godinama uđe u politiku.
Po nečemu su ga ljudi ipak zapamtili. Za četiri godine mandata u vijeću, nikada se nije javio za riječ, niko ne može posvjedočiti da je ikome udijelio sadaku, u životu nije pročitao ni onu najtanju knjigu, a u novinama je gledao samo slike.
Nekako, nekih godina poslije rata, prvih ljetnih dana, desilo se pravo, malo čudo. Onaj Zuhdijin što je otišao u političare otključao garažu i u njoj našao traktor. Petnaest godina ga niko nije dirnuo. Kako je, onomad, komšija Hamo okačio ključeve na volan, tako su i sada visili.

Niko u selu nije ni znao da oni imaju traktor, jer se zaboravilo, a i nikada ih nisu vidjeli da ga voze i bilo šta rade sa njim. Zuhdija umro, traktor ostao u garaži, zaboravljen.

Pozove, onaj političar, ostarjelog komšiju Hamu da popravi i izmjeni ono što je istruhlo, i da traktor iz garaže istjera na avliju.
– Samo ti njega istjeraj, a dalje ću ja sam… Znam ja…
Vele, da je pored: Slušaj me, taj političar najčešće izgovarao riječ, znam ja.
Hamo komšijski poslušao i po završenom poslu otišao kući. Nije mu se dalo natezati se sa političarem, a i nije bio njegova opcija.
Sva četvorica braće na avliju, gledaju u mašinu i dive se, a ni jedan ne zna voziti traktor.
Političar nekako pogodi ključevima u bravu, okrene i upali. Potjera traktor prostranom njivom, a braća trčkaraju za njim i podvriskuju od radosti.
Mašine i vožnja ostale su vječita tajna za sve Mulaliće, tako da je to ganjanje traktora po njivi za njih značilo prekretnicu u porodičnoj tradiciji.
Kada mu je dosadilo ganjanje po njivi, političar, ohrabren prvim uspjehom, izađe sa traktorom na glavni put i tu nastade belaj.
Preteče ga, onako sporog i nesigurnog u vožnji, pogolem kamion, vozač mu opsova i zatrubi, pokaza mu čak i srednji prst, upozoravajući da ne prelazi na drugu stranu puta. Političar za traktorskim volanom se izgubi.
Niti je znao skrenuti u stranu, po nesreći nigdje proširenja, niti zaustaviti traktor.
Podviknu braći, i upita kako da se zaustavi, jer o tome kada je upalio nije ni mislio, već u panici.
Odgovori mu, što je glasnije mogao Halim pjevač:
– Samo ti drži volan pravo i hajde tako dok ne nestane goriva, sam će on
stati…
Tako je i bilo.
Došlepali su traktor narednog dana i parkirali ga u garažu.
Niko ne pamti je li od tada, garaža više ikada otvorena.

Mehmed Đedović