Balijski kenjčiluk, šta je to?

”Nek te ne začude gladni, poniženi, jadni i bosi Bošnjaci, u izlizan jaram zapregnuti, kada ih spaziš! Nek te ne začudi, Ale, što nećeš čaršije naći, ni kule begovske, hane, ni tople hamame, ni žene u zaru, il’ feredži crnoj. Nek te ne začudi, kada u džamiji mjesto džemata pronađeš konje i ovce, to narodu oteti mal je kog šejtanu daju u danak”.

Balijski kenjčiluk, sočna je sintagma kojom se, ne tako davno, poslužio jedan medresanski profesor, kritizirajući uvrnutu adolescentsku svijest kod učenika. Etimološki pomalo nejasna, nekome će zvučati pogrdno kad se punog jezika i škripućih zubi ispljune u, na oko blještav i ružičast eter današnjeg gaziluka i bošnjaštva. Kod patriotskih euforičara i demagoških ublehaša, uvehlih čuvara nacionalnog identiteta i drugih prelivoda, sam prizvuk balijski kenjčiluk proizvest će odbojan emocionalan odnos mrzovoljnog derikonje koji ne može podnijeti racionalnu raspravu.

Čađava socio-psihološka klima pokazala se kao plodno tlo za sunovrat ukusa, te šugavu deredžu osrednjosti i banalnosti na koju se svela naša dunjalučka uloga. Pij, jedi, lezi, sjedi – monstrum je kojim Bošnjo u usponu svog kreativnog žara dokazuje svoju umobolnu genijalnost. U nizu besplodnih tvorevina kojima ”oplemenjujemo” duh i njegujemo ”vrline”, obitava i kič, lahko svarljiv proizvod namijenjen idealnom promašaju suštinskog životnog zadatka.

Kič je niskovrijedni produktivitet s umjetničkim pretenzijama i ciljem dostupnosti što većem broju ljudi. Najčešće povlađuje nerazvijenom ukusu i izvijesnim potrebama ljudi koje su na granici vrijednosne i moralne neprihvatljivosti, ali s jakim emocionalnim nabojem. Kič je estetska stranputica, postojan, sveprisutan i privlačan jer ne iziskuje viši nivo mentalne gimnastike. Kič je uvreda za inteligenciju.

Činjenica je i da je kič evoluirao i proširio svoj djelokrug utjecaja. Postao je sredstvo manipulacije u svim bitnim sferama ljudskog društva: politici, nauci, porodici, moralu, pa i vjeri. Kič u vjeri, ili balijski kenjčiluk opasno je toksičan i zauzima vodeće mjesto na ljestvici apsolutnih falsifikata. Kič u vjeri uspavljuje duh, umjesto da ga podstiče! Kič u vjeri je naivan pokušaj spajanja funkcionalnog i apsurdnog , lažan je i nepodnošljivo razblažuje originalnost, negira praiskon, urođenu prirodu i izvor svega. Zbog toga i jeste neprihvatljiv: “Okreni lice svoje ti, kao vjernik pravi, čistoj vjeri, Allahovoj prirodi, prema kojoj On ljude stvori! – Nema promjene u Allahovu stvaranju! To je prava vjera, ali većina ljudi ne zna.” (Er-Rum, 30.)

Trash kultura

Kur'an predstavlja centralnu tačku u islamskom poimanju uređenja društvenih odnosa. Odsustvo Kur'ana kao zakonika, prvi je raskorak između riječi i djela, kod svih muslimanskih naroda, pa i kod nas. Ignoriranje kur'anske principijelnosti jasan je nagovještaj vjerskog kiča i teološkog formalizma. Zbog nemoći da uz uzvišene kur'anske zakonitosti uredimo svoje živote, svoju licemjernu vezu s Kur'anom čuvamo kroz melodičnost i recitale, raskošne večeri, takmičenja, i naporne scenarije nabildane sakralne atmosfere. Lakše ga je recitovati nego li sprovesti u praksu.

Kult smrti

Ne čudi da se bosanski muslimani mnogo više bave mrtvim nego li živim insanima, marljivo im skupljajući sevape. U redovnom transferu dobrih djela nadaju se da će i njihov onosvjetski put biti olakšan pa se do iznemoglosti trude. Grade im veleljepne mauzoleje, odnose cvijeće i poklanjaju im maksimalnu pažnju. Njega i briga za merhuma počinju odabirom pogrebnog društva.

Sva pogrebna društva nisu ista. Biraju se ona koja nude komfor, udobnost i uslugu na najvišem nivou. Selekcija je stroga i po pitanju odabira grobnog mjesta. Džamijski haremi omiljena su počivališta, a rezervacije su nerijetko razlog bratoubilačko-mahalskih ratova do istrijebljenja. Gledaju se još uzdužni nagib, osunčanost, kao i položaj u odnosu na Grinički merdijan.

Dženaze

Podjela dženaza uvjetovana je prevashodno formacijskom tipologijom. Ako je na kaburu samo jedan imam, merhum je zasigurno neka fukara. Postupak se ne razvlači, ašere se skrati, a izrazi tugaljivosti i ukislog raspoloženja svedu se na minimum. Ukoliko je merhum ipak iz domaćinske kuće, protokol je drugačiji. Kabur opasaju ahmedije, bijele k'o snijeg, utegnute i visoke, goleme k’o točak od bagera. Ljuljaju se oko kabura k’o lale na povjetarcu. Otegnuto se jeca, uz bolne uzdahe. Govori su ubitačni i prodorni, mejtu srce da naraste kad čuje kakav je bio. U kabur ga spuštaju polahko, jedva da se rastave nekako.

Zagrću ga golim rukama, lopatama tek na kraju. Kad se sve završi, porodica im podijeli nekakvih koverti, ašićare im merhum ostavio nekakve hedije. Oni o tome ništa ne pričaju pa ti niko i ne zna šta to saviju pod džube. Na kaburima im zbog tih koverti u očima igraju iskre, a svijet sluti da im to merhumi ostavljaju pozivnice, da i oni što prije okuse konačno boravište i onosvjetske ljepote, jerbo, valjda zato te koverte tako ljubomorno i vješto kriju.

Tehvidi

Tehvidi su komplikovane seanse koje zahtijevaju profesionalan odnos prema zanatu, te sposobnost bula da prirede nesvakidašnju atmosferu i ozračje grčke tragedije, uz primjesu dubokog zanosa prizvanog duhom nekog davnašnjeg Šimšir-dede, koji je kao evlija za svoga vakta letio po vazduhu i odozgo bacao slatke mevludske šećerke, čija se slatkoća ni sa čim izravnati ne može. Ono murida što bi se tu zateklo i pokupilo mirisne šećerke, njihov sladak okus pamtili bi do momenta rastanka s dunjalukom.

Prisjećajući se tih vrsnih i nesvakidašnjih kerameta skup u svom zanosu dosegne potrebnu ekstazu, zatim bule krajnjim fizičkim naporom bjesomučno zavrte svoj ogromni tespih, teatralno izgovarajući nekakav sadržaj ni na arapskom, ni na turskom, ni na perzijskom…ma ni na jednom ovozemaljskom jeziku. Svi se tada preznoje, baš ko zadnji red naše nogometne selekcije pred poluvrijeme. Svako iz svoje torbe izvadi vlažne maramice i vitaminski sok pa se okrijepi. Onda se bule blaženo nasmiju, pogledaju vidno uzbuđenu masu i ko značajno se po čelima potaru svojim maramicama. Na strogu komandu, svi prisutni prouče Fatihu žmireći, ispruženih ruku i grčevito stisnutih prstiju. Zatim se podijele friške, kimom posute kifle i pogače, bule se marketinški obrate pa se svi raziđu do skorog viđenja. Ovaj unosni biznis nerijetko ima upliva i u bračne zajednice.

Na cijeni je samo ona bula koja raspolaže izuzetnom tehvidskom vještinom, a koja uz ruho prilaže i lijepo rezbareni 1,5 metarski tespih, tehničko pomagalo široke primjene. Problem tehvida predstavlja prenaglašen dizajnerski barok. Šarolik skup gospoja, nemaš kud da se okreneš. Ama najgore što fino neće da se obuku, pa insana i u džamiji bude strah da Allah kakve munje ne pošalje, osilila se fukara! Te takve, nekom i naočite gospoje, obično sačekaju da se završi s namazom, zatim nabace nekakvih šarenih šamija, pa poslije dove k’o vjeverice navale u džamiju na taj tehvid. Guraju se, škripe, frkću, po nogama se pokrivajući peškirima i kaputima. U jednoj od čaršijskih džamija u Sarajevu situacija je nedavno graničila s incidentnom. Neka se evropejka plaho zanijela, umjesto da se izuje, na skupe čizme metnula plastične kese, pa pravo pred mihrab. Softa se okuražio pa zapjeni na nju. Kasnije se jedva odbranio pred Kadijom.

Instant

Hatme su se tako duboko ukorijenile u tradicionalno bošnjačko poimanje islama da su kroz dugi niz godina i klasificirane po strogim uzusima. Postoje tako: duge, kratke, brze, spore, naopake, jurišne, defanzivne, ramazanske, novogodišnje, zadušnice itd. Ako je u pitanju zgusnut raspored i nedostatak vremena, onda hatma-majstor ne preza ni od nezahvalne prakse pa prodaje unaprijed pripremljene ULTRA-hatme. Jasini su poprilično održali konstantu kada je u pitanju cjenovnik, te su zbog kratkoće i jednostavnosti postupka, još uvijek posebno traženi. Fenomenologija potrebe za hatmom u bliskom je ortaštvu s praksom indulgencije. Hatma u svom najdubljem komercijalnom smislu za jeftinu naknadu nudi i jeftinu pokoru, lažno utočište i siromašnu utjehu kojoj pribjegava zakržljali intelektualni i duhovni samorazvoj.

Obredno konfiguriran kič

Kič kao obrazac ponašanja i pojam iz područja ‘’masovne kulture’’ proizveo je do sada jako mnogo teorijskih diskusija. Na red je došao i vjerski, pomamni kič koji još uvijek nije svjestan sebe. Nadobudan i pun asiluka zarazno se širi promovirajući nas u društvo konzumera surove besplodnosti i hrđavog formalizma, čineći tako da doktrinu, moral i obredoslovlje doživljavamo kao tvorevinu lahke zabave. “Ostavi one koji vjeru svoju kao igru i zabavu uzimaju, i koje je život na ovom svijetu obmanuo, a opominji Kur'anom da čovjek, zbog onoga što radi, ne bi stradao, jer osim Allaha – ni zaštitnika ni posrednika neće imati i jer se od njega nikakva otkupnina neće primiti. Oni će zbog onoga što su radili, biti u muci zadržani; njih čeka piće od ključale vode i patnja nesnosna, zato što nisu vjerovali.” (En'am: 70.)

Činjenica je da će kič kao surogat mišljenja, i dalje nesumnjivo nastaviti živjeti s nama, jer nijednu izopačenost i ljudsko izvrgnuće ne prati brz i iskorjenljiv nestanak. Obzirom da dosljedno retardiramo ka ambisu totalne apatije i paralize duha, uz giljotinsku amputaciju samokritičnosti i svake vrste društvene odgovornosti, kič je naš siguran dom. Ljubomorno ćemo ga čuvati, kroz medije, obrazovanje, porodicu i vjeru, svakako. Bilesi, još nije vrijeme da bar vjerskom kiču pronađemo nekakav ukus, potrebnu mjeru, i razboritost. Ehlen we sehlen, hosgeldiniz, welcome, draga Esmeralda!

Autor: Ismet Bećar