Dok uvlači gusti duhanski dim, na njegovom se licu još jasnije ocrtavaju bore u čijim je urezima ispisana priča o svim tegobama koje su ga pratile, priča o skromnosti i sreći, priča o jednom (ne)običnom rudarskom životu. Razmišljam, koliko se puta ovaj čovjek ispred mene, poselamio sa svojom porodicom kao da je to posljednji put i zaputio u utrobu zemlje, u mračnu i vlažnu rudarsku jamu. Koliko je samo zebnji i slutnji prolazilo kroz njegovo srce svaki put kada je „odlazio sa ovoga“ svijeta u potragu za crnim kamenom koji nam svima treba. Sve to, i mnogo drugog, neizrecivog riječima, zapleteno je u mreži života na licu mog rođaka, starog, prekaljenog rudara. Sada živi penzionerske dane, ali su još uvijek svježa sjećanja na rad u jami, na drage kolege i rudarske šale, ali i na one gorke uspomene o rudarskim nesrećama širom nekadašnje države.

Težak, ali pošten život rudara

„Sinko, vazda je bilo teško raditi u rudniku pa tako je i danas. Ovi što pričaju, kako je danas bolje te kako rudari imaju bolju opremu, a da su samim tim i sigurniji, nikada nisu proveli ni deset minuta u rudarskoj jami. Nisu strepili od urušavanja potpornih stubova ili eksplozija metana. Nikada nisu osjetili kako hladne kapljice padaju za vrat, dok se rudar bori sa grumenom uglja, koji će izgorjeti negdje u nekoj elektrani ili željezari.“. Priča mi o svemu tako živopisno ovaj dobroćudni čovjek, a pogled mu luta po izmaglicama sjećanja kao da ponovo proživljava cijeli rudarski život: „Ali, koliko god bilo teško i koliko god bili slabo plaćeni za svoj rad, bilo je nekakvog bereketa u tom novcu i živjelo se skromno, ali lijepo. Preduslov za lijep život nije brdo novca, nego poštenje i ljudskost. Svaki put, prilikom spuštanja u jamu svodio sam račun sa samim sobom za taj dan: da li sam koga uvrijedio, da li sam kome ostao nešto dužan i tako redom. Nije se imalo vremena za besposličarenje. Radilo se puno, pa se valjalo i odmoriti, a i oko kuće se vazda nalazilo nekog posla. Tako je to udešeno da malo ko vidi šera od rudara, a cijelo društvo opet uživa u blagodatima tog crnog blaga kojeg rudari kopaju.“

U rudarskoj jami se odvijao jedan poseban život u nesvakidašnjoj atmosferi: “Samo neka znaš, moj brate, da je rudarski hljeb sa sedam kora, a iza svake njegove kore stoje sati rada i proljevenog znoja Dobro smo znali da dolje, stotinama metara ispod površine zemlje, imamo samo jedni druge, pa smo se pazili međusobno i lijepo se ponašali. Svaka je nesmotrenost mogla ugroziti život desetinama ljudi te se malo ko smio prihvatiti pozicije šefa smjene. Iako sam znao kolika je to odgovornost, nisam bježao od toga i gotovo trideset godina na sebi sam nosio breme te obaveze. Na svu sreću, u našem se rudniku nije nikada dogodila neka nesreća sa smrtnim ishodom, mada su se u drugim rudnicima često dešavale. Sa zebnjom smo gledali vijesti o rudarskim nesrećama i saosjećali se sa našom sabraćom rudarima. Nikada ni jedan rudnik, a ni država, kao njihov vlasnik nije priznala svoj propust ili grešku pri takvim nemilim događajima. Porodica bi dobila mizernu odštetu, a desetine života bilo bi ugašeno, desetine porodica obezglavljeno. U tim jamama i rudnicima se i dalje kopalo, ali i još više strepilo za život rudara.“

Višečlane rudarske porodice

U narodu se često čuju piče o višečlanim rudarskim porodicama i o djeci rudara koja, čini se, odrastaju brže i snalaze se u životu bolje nego ostala djeca. Reklo bi se „rastu kao iz vode“, ali rudari dobro znaju koja je tegoba, a ujedno i zadovoljstvo imati i hraniti mnogobrojnu porodicu.

„Život ih odveo različitim putevima, takva je sudbina, šte ćeš!?“, veli mi rođak dok pokazuje porodične fotografije postavljene na starinskoj komodi. One pričaju da se nekada u ovoj kući čula graja četvreo djece, od kojih ni jedno danas tu ne živi. Sin je u inostranstvu, ima svoju porodicu, a i kćeri su se poudavale i žive svoj život. Navrate oni ponekad do svoje stare kuće i već ostarjelih roditelja. Za vrijeme tih par ljetnih sedmica kuća živne, pa onda opet cijela godina tišine i uspomena. Sve njih su odhranile i uspravile dvije vrijedne rudarske ruke: “Nikad se nisam previše brinuo za budućnost te moje djece. Znao sam da im ni država ni firma ne određuju nafaku, a uzdao sam se u Svevišnjeg uvjeren da će im dati ono što je najbolje za njih. Eto, danas, oni lijepo žive, imam unuke i sve se nekako posložilo. A nije da nije bilo i teških perioda, ali i nevolje su sastavni dio života.“

Ovoj mudrosti ga je poučio život, proveden u mukotrpnom radu. Ona se ne može steći ni u kakvoj školi, ni na kakvom fakultetu. Napuštajući ovu poštenu rudarsku kuću sa sobom sam ponio pomješana osjećanja tuge i sjete, ali i jedan drugačiji pogled na život rudara.

Neki novi rudari
I dok sam koračao niz ulicu pored mene je prošla jedna grupa mladih rudara. Sa osmjesima na licima, ovi vrijedni ljudi idu kopati rudu od koje zavisi naša teška industrija, ugalj od koje se proizvodi električna energija, dragocjenost kojom se u zimskim danima griju brojni domovi i ustanove. A ko razmišlja, danas, o tim korisnim i radišnim ljudima. Ko misli na njih, na njihove porodice, njihovu djecu dok oni, rizikujući život ovom društvu osiguravaju prosperitet. Pratim njihove smione korake kojima gaze ka svom radnom mjestu, ka rudarskoj jami u kojoj sa svih strana vrebaju opasnosti, i htjedoh im uputiti neku toplu riječ, ali iz grudi mi se ote samo jedan uzdah: „Rudari, SRETNO!“

Za Kalesija Online piše: prof. Edin Turković