U zadnje vrijeme se polahko razilazi magla nejasnoća koja je dugo vremena obavijala bošnjačku prošlost. Naziru se nove metode i modeli proučavanje bošnjačke historije i kulturalne prošlosti, koja je u 20. stoljeću bila negirana, a u najmanju ruku prešućivana i marginalizirana. Novi zamah u bošnjačkoj historiografiji na vidjelo je iznio niz historijskih činjenica koje nesumnjivo pokazuju da je neophodno hitno revidiranje dosadašnjih historijskih neistina i poluistina na kojima su stasavale brojne generacije Bošnjaka. No, budući da su Bošnjaci kao autohtoni narod Balkana, bili sprječavani da zvanično pamte i istražuju svoju historiju, njene osnovne odrednice su bivale prenošene usmenim putem i tako su sačuvane od zaborava sve do danas. Upravo ću se i poslužiti nekim od rivajeta/predaja u ovom tekstu budući da poznajem mahane historije kao nauke, koja se bavi interpretacijom historijskih izvora pa, tako, ukoliko ti izvori budu uništeni ili ne budu pronađeni, smatra se da se ništa nije ni desilo. Ukoliko bismo slijepo slijedili historiju vidjeli bismo da se u njenoj zvaničnoj verziji ne spominju Božiji Poslanici pa čak ni onda kada se tumače veliki događaji koji su se dešavali za vrijeme njihovih života. Kako onda očekivati, da se u okvirima „zvanične historije Balkana“ pominju bošnjački duhovni i svjetovni velikani u okruženju koje je neprijateljski nastrojeno prema Bošnjacima i koje se trudi onemogućiti svaki poduhvat koji ima za cilj izučavanje i otimanje od zaborava naše svekolike prošlosti. Svjedoci smo mnogobrojnih teorija o Bošnjacima, kao „izmišljenom narodu“, o Bosni kao jednoj „historijskoj fikciji“ te brojnih drugih kvalifikacija o kojima je napisano na desetine knjiga i „naučnih radova“, a ovakve tendencije su vidljive i danas u historijskom diskursu naših susjeda. Pored negiranja nacionalnog identiteta i njegovog kontinuiteta do danas nisu splasnule ni teorije o „duhovnim lomovima“ u Bošnjaka, te njihovom konvertitstvu na Islam kao osnovnoj krivici zbog kojeg su nad nama izvršeni brojni genocidi. Posebno su zanimljive teze o nepostojanju kontinuiteta u duhovnom razvoju Bosne, te njenoj stalnoj potčinjenosti duhovnim centrima ili istoka ili zapada, a koje predstavljaju još jedan od načina negiranja bošnjačke posebnosti na ovim prostorima. Tendencije da se Bosna i Bošnjaci stave pod zaštitu kojekakvih „duhovnih i ekonomskih“ sila i sa istoka i sa zapada i danas postoje. No, historija nas uči da su Bošnjaci bili samosvojan i samosvjestan narod i na duhovnom i na političkom planu i tako treba ostati i danas jer se pokazalo da drugi niti su znali niti su htjeli brinuti o nama kada su imali priliku za to. Sve teorije i tzv. naučne hipoteze koje negiraju našu nacionalnu i duhovnu samosvjesnost padaju pred logičnim pitanjem: Ako nije postojalo Bošnjačko kraljevstvo, ako nisu postojali bosanski patareni, ako nije taj duhovni i nacionalni kontinuitet nastavljen kroz doba Osmanske Bosne i dobrim dijelom za vrijeme Austro-Ugarske uprave, ako ne postoji bosanski jezik, ako Islamska zajednica u BiH nema potvrdu u narodu…čemu onda tomovi knjiga o negiranju onoga čega nema?! Da bi nešto bilo predmetom izučavanja i naučnog valoriziranja ono mora postojati u vidu materijalne ili duhovne/nematerijalne baštine. Materijalni dokazi se mogu i uništiti, ali duhovno naslijeđe je neuništivo jer se ono nalazi u čistim srcima ljudi, a tamo je zaštićeno od svih zlonamjernih nasrtaja.

Malo je naroda u svijetu koji su tako snažno prigrlili Islam, kao duhovnost i sistem zakona koji uređuju svaki segment ljudskog života, na način kako su to uradili Bošnjaci. Mnogi se i danas pitaju i tragaju za razlozima i povodima prelaska na Islam cijelog jednog naroda, što je rijetkost u okvirima svjetske povijesti. Teško je to objasniti na historiji prihvatljiv način, budući da ona operira samo „materijalnim izvorima“, a oni su oskudni kada je u pitanju daleka prošlost Bosne i Bošnjaka. Ne možemo reći da nisu postojali, jer za neke dokumente i zapise zasigurno znamo da su morali ostati, ali neprijateljsko okruženje u kojem se Bosna nalazila kroz burna stoljeća svoje povijesti je kumovalo da se većina toga uništi ili makara falsifikuje i kasnije koristi kao protivdokaz. Oni koji su pokušavali zatrti duhovne puteve i velikane koji su uzdigli Bošnjake na stepen naroda nisu računali da oni iza sebe nisu ostavljali (samo) knjige, nego su profilirali moralne i istinoljubive ljude koji su bili spremni prenositi istinu do danas. U prilog tome svjedoči i 36. ajet sure An Nahl gdje čitamo: „Mi smo svakom narodu poslanika poslali: “Allahu se klanjajte… Dakle, neosporno je da se unutar svake zajednice nalaze ljudi koji su zaduženi da je pozivaju jedinoj vjeri Islamu. Oni su izašli upravo iz tog naroda i njega su dužni pozivati. Većinom se u okvirima historijskih tumačenjima masovnog prelaska Bošnjaka na islam vidi jedan „epistemološki lom u kojem se jedna zapadnocentrična kultura naglo okrenula istoku prihvativši vjeru i kulturno-civilizacijske tekovine osvajača“. Ovakav stav ćemo često susretati kod pojedinih iskompleksiranih bošnjačkih historičara, ali većinom kod ideologijski motiviranih i pristrasnih hrvatskih i srpskih proučavalaca prošlosti. U tom smislu hrvatski historičari se ponašaju kao franjevački glasnogovornici, koji brane tezu o katoličkoj Bosni, a drugi se hrane velikosrpskim mitom o Bosni kao jednoj od srpskih zemalja nikada ne zaboravljajući pomenuti „nasilnu islamizaciju kršćana u Bosni“. Bošnjaci nisu imali prilike u historijske udžbenike unijeti svoje viđenje ovih događaja, jer im je bilo zabranjeno institucionalno pamćenje u vrijeme dvaju Jugoslavija, ali su zato ljubomorno čuvali predaje o starim Bošnjanima i njihovom prvom susretu sa Islamom, koji se zbio daleko prije dolaska Sultana Mehmeda Fatiha na područje Bosne. U tom smislu je do danas sačuvan rivajet o Bošnjacima i njihovom prelasku na islam još za vrijeme poslanstva Muhammeda alejhiselam. Pretpostavlja se da je to moglo biti u prvim godinama nakon Hidžre, a orijentaciono se može uzeti čuvena Bitka na Mu'ti između bizantijske vojske i muslimana koja se odigrala šeste godine po hidžri. Predaja govori da je jedna grupa od četrdeset članova iz Bosne došla lično Muhammedu a.s. i priznavši ga Poslanikom, prihvatila islam. Prema tom predanju, sedam članova te delegacije se vratilo u Bosnu, dok su ostali na putu u povratku pomrli, a jedan od te sedmorice je ukopan u okolini Sarajeva. Dalje se u tom predanju kaže da je Muhammed a.s., zadivljen njihovom žrtvom, dao Bosnu pod duhovnu upravu h. Omeru, koji je četrdeseti primio islam. Ako se uzme u obzir da je to bilo prije kompletiranja Objave i ustrojstva islamskog učenja i principa, tu bi mogao ležati odgovor na pitanje pojave patarena na ovim prostorima, jer su oni u svom vjerovanju imali mnogo tačaka koje su slične islamskom učenju. Odbacivali su obožavanje Marije, ustanovu krštenja i sve vrste klera. Krst su, kao znamen vjere mrzili. Smatrali su idolopoklonstvom upućivanje molitvi slikama i kipovima svetaca i relikvijama (moćima). Protivno katoličkim crkvama, koje su nedostojno ukrašene slikama, njihovi su hramovi bili skromni i jednostavni. Kao i muslimani, imali su loše mišljenje o crkvenim zvonima, koja su nazivali “satanske trube”. Vjerovali su da Isa a.s. nije razapet, nego da je čovjek poslan od Boga, te su se i u ovom pogledu djelimično slagali sa islamskim pogledima. Osuđivali su alkohol i pokazivali sklonost asketskom životu. Imali su molitvu koju su obavljali pet puta dnevno, a često su padali na koljena i izražavali blagodarnost Bogu. Ovoj predaji se još dodaje mišljenje da ih je poslao tadašnji bošnjački duhovni poglavar djed, a koji je na osnovu određenih pojava i promjena u prirodi zaključio da je došao obećani Poslanik i da mu se treba pokoriti. O ovome ne postoje zvanični historijski izvori, ali to ne znači da se ovaj događaj nije ni dogodio, jer kako objasniti da je rivajet o njemu preživio tolika stoljeća i dospio danas do nas. Imajući u vidu prethodni rivajet nimalo nas ne treba čuditi činjenica da su Bošnjaci pohrlili u Islam kada im ga je ponovo dostavio vojskovođa i osvajač ljudskih srca Sultan Mehmed Fatih, koji je najavljen hadisom Allahovog Poslanika kao osvajač Konstantinopolisa (današnjeg Istanbula). Jedan događaj je posebno ostao u kolektivnoj memoriji Bošnjaka, a koji je upravo ključni u dokazivanju duhovnog kontinuiteta našeg naroda, a to je predaja štapa bosanskom duhovnom poglavaru djedu, a ovim gestom su Bošnjaci priznati kao narod od strane Sultana Mehmeda Fatiha. Štap ima veoma široku simboliku, a pomenut ćemo samo neke segmente, kao što su: simbol čuvanja, odbrane, vlasti i autoriteta, nezavisnosti i samostalnosti. Dakle, nakon gradnje Gazi Isa-begove tekije u Sarajevu štap je predat mevlevijskom šejhu i unutar tekije je ostao 500 godina, sve do njenog rušenja od strane komunističkih vlasti 1957. godine. Na ovaj način je duhovni autoritet sa patarenskih poglavara prešao na znamenite islamske učenjake, koji su opet izrastali iz bošnjačkoga naroda. Postojeća kultna mjesta bosanskih patarena nisu zatirana. Najbolji dokaz za to jeste činjenica da su najstarija muslimanska dovišta, zapravo, samo stara patarenska molitvišta. Ajvatovica, Karići, Vrelo Bune u Blagaju, Zivčići-Hukeljići i Oglavak kod Fojnice, nisu, dakle, samo izvorišta duhovnosti, nego i bosanske državnosti, potvrda kontinuiteta Bosne kao samostalne države, dokaz autohtonosti Bošnjaka.

Svjetovni i vjerski autoriteti Bošnjaka nisu nijemo posmatrali samovolju sultana ili vezira nego su hrabro ustajali sa narodom u borbi za dostojanstvo i bolji život. Bosanska duhovna ulema nije nikada sputavala razvitak nacionalnih specifičnosti i nacionalnog duha u najširem smislu. Ne smijemo zaboraviti da su pojedini pokreti u krvi ugušeni kao pokret Hamze Orlovića koji je u 16. stoljeću tražio da Bosnom vlada maternji jezik i domaći čovjek. Kasnije se javljaju i drugi pokreti kao sto je pokret Husein kapetana Gradaščevića koji nije dao da se bosanska zemlja daje onome kome ne pripada i koji se pobunio protiv i zloupotreba sultanovih predstavnika u Bosni, zatim treba istaći i muftiju pljevaljskog Šemsikadića koji je pružio veliki otpor austro-ugarskoj okupaciji Bosne. Društveno angažirana poezija Abdulvehaba Ilhamije je navela tadašnjeg vezira Dželal-pašu da ga u Travniku osudi na smrt. I mnogo je još primjera koji svjedoče o povezanosti Bošnjaka i njihovih duhovnih prvaka, kao predvodnika duhovnih i nacionalnih pokreta. Ne smijemo zaboraviti reisa Džemaludina Čauševića koji se borio da duhovni centar Bošnjaka bude u Sarajevu,a ne u Beogradu suprostavio se projektu koji i danas neki pokušavaju da nametnu što je u suprotnosti sa našom duhovnom tradicijom. Imajući u vidu sve gore navedene činjenice i predaje može se zaključiti da Bošnjaci baštine jedan hiljadugodišnji duhovni kontinuitet kojeg je održavala i iznova obnavljala upravo domaća ulema spremna žrtvovati i vlastite živote za narod koji ih je iznjedrio.

O nacionalnom kontinuitetu Bošnjaka

U pogledu etnogeneze Bošnjaka dugo vremena su prešućivane neosporne historijske činjenice poput one da je Bosna bila dijelom jedne šire oblasti zvane Ilirik. Sam naziv države Bosna jeste ilirskoga porijekla, ali unutar Bosne se nalaze još na desetine toponima i hidronima koji čuvaju ilirske korijene. Stoga se sa pravom može govoriti o ilirskom supstratu u bosanskom jeziku, jer od svih ostalih okolnih jezika sadrži najviše leksema ilirskoga porijekla. Indikativna su u ovom smislu istraživanja akademika Ibrahima Pašića, koji je u jednoj od svojih knjiga (Kulin i Prijesda) nedvojbeno pokazao da se radi o dva imena ilirskoga porijekla unutar vladajuće bosanske dinastije. To što danas Bošnjaci govore bosanskim jezikom, koji se klasificira kao južnoslavesnki, posljedica je jezičke asimilacije starosjedilačkog ilirskog stanovništva, a koja je rezultat omjera brojnosti govornika staroilirskog i praslavenskog jezika. Od kada se stanovnici Bosne nazivaju Bošnjacima teško je utvrditi, mada prvi podaci o njihovom takvom izjašnjavanju se vezuju za srednjovjekovne nadgrobne spomenike stećke i natpise na njima. Srednjovjekovna Bosnska država je bila u prvom redu banovina, a poslije postaje Bosansko kraljevstvo nakon krunisanja Tvrtka I Kotromanića (1353-1391). Prema nekim historičarima njegovo krunisanje je obavljeno u blizini Prijepolja (teritorija današnjeg Sandžaka) 1377. godine. Za vrijeme Tvrtkove vladavine Bosna je doživjela najveću teritorijalnu ekspanziju i ekonomski rast. Nizali su se bosanski vladari sve do posljednjeg Stjepana Tomaševića. Upravo je Stjepan Tomašević primjer kako završava vladar koji izda vlastiti narod, budući da je sklopio ugovor sa Vatikanom o progonu bosanskih patarena, a za uzvrat mu je bila obećana pomoć u borbi protiv Osmanlija. Međutim, Vatikan je iznevjerio ovaj dogovor, a Tomašević je protjerivao i ubijao bosanske patarene te oslabio svoj utjecaj u narodu i neslavno završio 1463. godine kada je pogubljen. Naravno, imajući u vidu izlaganje o duhovnom kontinuitetu poznato nam je da je bosanski djed bio vrhovni autoritet Bošnjaka i da je kao takav i prihvaćen od strane Sultana Mehmeda Fatiha. Bosanski patareni su bili trn u oku i istočnoj i zapadnoj crkvenoj organizaciji, koje su ih na različite načine pokušavale pokrstiti. Papa je vodio krstaške ratove protiv bosanskih patarena, dok su Vizantijci imali druge metode. Posebno je ovdje značajno razotkriti historijski falsifikat o „popu Bogumilu“, kako je poznat u historiji. U narodu je poznatiji kao „pop Bugarin“, budući da je bio poslan iz Bugarske (od „vulgarin“ – vulgaran, sirov, prost). Naime, već duže vremena se provlači naziv „bogumili“ za bosanske patarene, kao „učenike“ popa Bogumila. Iako je bio poslan da peobrati bosanske patarene pop Bogumil nije mogao odoliti njihovom učenju te ga je počeo širiti po dijelovima Bugarske, Makedonije i istočnog Kosova. Bio je razapet od strane tadašnje ortodoksne crkve. Kasnije prodorom Osmanlija, Bugari koji su prihvatili islam dobijaju naziv Pomaci kojih najviše ima u Rodopima., dok se u Makedoniji nazivaju Torbešima, a na Kosovu Gorancima. Usljed Austro-Ugarske okupacije, veliki broj Bošnjaka je krenuo prema Turskoj i zaustavljali se se na područjima Kosova, Makedonije i Albanije gdje i danas žive. Na ovaj način smo desmistifikovali priču o popu Bogumilu, kao učitelju bosanskih patarena, koja je dugo vremena bila servirana kao zvanična historijska istina. Bitno napomenuti da je u okviru granica Osmanskoga carstva posebno mjesto zauzimao Bosanski pašaluk, koji je zadržao određenu vrstu i autonomije u prvim godinama u okviru Osmanskog carstva. A ono što je najznačajnije u ovom pogledu jeste da su njegove granice bile granice srednjovjekovne Bosne. Na ovaj način je sačuvan i teritorijalni kontinuitet prostora Bosne na kojem su Bošnjaci vjekovima egzistirali kao autohtoni narod. To možemo vidjeti iz karte Bosanskog pašaluka:

Na ovoj karti se jasno vide granice Bosanskog pašaluka u okviru čijeg teritorija su Bošnjaci autohtoni i starosjedilački narod. Jedino su na tim prostorima Bošnjaci svoji na svome, dok su drugdje samo musafiri jer, kako to reče uvaženi muftija Zukorlić Bošnjacima u Austriji: “Vi ste ovdje musafiri, ova zemlja vas je lijepo primila, a vi znate da nas naša vjera uči da se u musafirluku ponašamo kako domaćin kaže – sjedi gdje ti domaćin kaže“. Drugim riječima, muftija im je poslao univerzalnu Kur'ansku poruku: “Ne remetite red na zemlji“ kad je već na njoj red uspostavljen.

*****

Iz ovog kratkog prohoda kroz temeljne odrednice razvoja duhovnog i nacionalnog identiteta Bošnjaka možemo doći do zaključka da su Bošnjaci uvijek imali svoje autentične i vjerske i političke predstavnike. Njihova riječ se poštovala, a iz njihovih djela i moralnih vrlina narod je crpio snagu u najtežim trenucima naše historije. Zrelost i samosvjesnost jednog naroda mjeri se po tome koliko cijeni svoje velikane jer da nije bilo njih, drugačija bi sudbina snašla ovaj narod. I danas imamo autentične predstavnike Bošnjaka, kojima je prva briga svoj narod pa tek onda oni sami sebi. Oni poznaju biće ovoga naroda i vjeruju ovom narodu te zbog toga i uživaju njegovu bezrezervnu podršku.

Edin Turković, prof