Nema puta koji ponekad ne zaboli. Jer ako ne zaboli, onda to nije pravi put. Nema slatke pobjede bez tuge i suza. Jer ako na svom putu ne osjetiš tugu, nećeš osjetiti ni punu slast pobjede.

Napisah ove riječi nakon poraza Zmajeva od Švicarske, uvjeren da će naša reprezentacija savladati Katar i, nakon teškog poraza od Švicaraca te brojnih kritika, uglavnom neobjektivnih navijača i samoprozvanih stručnjaka, izboriti plasman u drugu rundu Svjetskog prvenstva i tako ostvariti najveći uspjeh u svojoj historiji.

Bilo je to prije pet dana, a i danas sam uvjeren u isto.

Naš put do Amerike nije bio lagan. Naprotiv. Bilo je mnogo boli i tuge. Zaboljelo je kada smo u Beču, 12 minuta prije kraja, primili pogodak i ostali bez direktnog plasmana na Mundijal.

Već tada smo bili otpisani.

Gledajući uplakana lica naših reprezentativaca, nekako sam bio ubijeđen: „Prolazimo kroz baraž.“ Jer u licima Tarika, Esmira, Nikole, Harisa i ostalih vidio sam tugu, ali i žar koji je gorio tada, a gori i danas.

Došao je baraž. Do ove godine naš zakleti neprijatelj. I opet nije prošlo bez boli.

Primljen pogodak u Cardiffu. Kasno izjednačenje Dijamanta. Penali. Drama. A na kraju hladnokrvni Alajbegović za prolazak u „finale“ baraža.

U Zenicu je stigla Italija, reprezentacija koju uglavnom niko ne voli, ali nama prijateljska zemlja iz nekih teških vremena.

No, u fudbalu nema prijatelja.

Poveli su Italijani i malo nas poljuljali. A onda je Barbarezov adut iz rukava ovih kvalifikacija, Amar Memić, furioznim sprintom pobjegao Bastoniju, koji ga je kao posljednji igrač odbrane srušio i zaradio crveni karton.

Imali smo cijelu vječnost igrača više, ali i čuveni italijanski bunker ispred sebe.

Ipak, uspjeli smo ponovo izroniti.

Tabaković je ugurao loptu u mrežu Italijana. Na kraju opet penali. I opet su naši momci pokazali karakter i smirenost.

Bajraktarević je izveo posljednji penal. Lopta je zatresla mrežu, a nakon toga nam je postalo svejedno ko je ministar čega, šta rade ili ne rade političari i kako ćemo dalje. Svima nam je na usnama bila ona: „I'm from Bosnia, take me to America.“

Kult reprezentacije se vratio i staro i mlado posljednja tri mjeseca pričalo je samo o Zmajevima.

Kao gljive poslije kiše nicale su nove navijačke pjesme, pravili su se planovi gdje i kako gledati utakmice.

I tako dođe Mundijal.

Od baze Zmajeva u St. Louisu, preko Toronta i Los Angelesa, pa sve do Seattlea, čuju se Halidovi „Ljiljani“.

Još jednom treba podvući koliko je nevjerovatno kakvu podršku Zmajevi imaju “preko bare”.

Uoči večerašnjeg duela s Katarom situacija je jasna – pobjeda nas vodi dalje. Remi ili poraz šalju nas kući i daju priliku dežurnim kritičarima da se naslađuju. No, o njima ovaj put nećemo.

Sergej Barbarez, njegovi saradnici i naši reprezentativci došli su u priliku da odigraju najveću utakmicu u historiji nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine.

Ovaj put to nije baraž. Taj nivo smo, konačno, prerasli.

Ovaj put igramo za prolazak u drugu rundu Svjetskog prvenstva. Igramo za mjesto među 32 najbolje reprezentacije na svijetu.

Protivnik je Katar. Država bogata pijeskom i novcem. No, fudbalski ipak ne toliko.

Istini za volju, Katarani su napravili značajan iskorak zahvaljujući organizaciji prošlog Mundijala. Vidi se to i kroz rezultate. Prvaci su Azije i izborili su plasman na ovo Svjetsko prvenstvo.

Favoriti smo, ali nikako ne smijemo otpisati Katar. Uostalom, pitajte Švicarce zašto.

Imamo pravo vjerovati u pobjedu.

Mnogo puta su nam pokušali ugasiti snove i nadu.

Nisu uspjeli.

Ako Bog da, ni večeras neće.

Uostalom, mi smo već pobjednici. Znate li zašto?

Izađite na ulice i vidjet ćete našu djecu kako šutiraju loptu u dresovima Džeke, Demirovića, Dedića…

Vidjet ćete ih kako trče ogrnuti zastavama svoje domovine.

I to je pokazatelj naše pobjede.

A mi – mi vjerujemo. Jer druge domovine nemamo.

Vjerujemo u ovu reprezentaciju jer nas je njen put naučio da se najveće stvari ne dobijaju lako.

Jer zaista, ma o kakvom se putu radilo – bilo da je riječ o reprezentaciji, školi, polaganju ispita, traženju posla ili čak osvajanju srca voljene osobe – on ponekad mora zaboljeti.

Ali upravo zbog toga pobjeda i uspjeh na kraju ima posebnu vrijednost.

Zato vjerujemo da najbolji dani ove generacije tek dolaze. Počevši od večeras.

I da, nek’ se Amerikom širi miris ljiljana…

(E. Alić/ntv.ba)