“Sretne su i nesretne zemlje u kojima pisci izmišljaju priče. Sretne jer su odgojile čovjeka koji mašta, nesretne, jer ništa nije istina. Bosna je zemlja nevjerovatnih priča koje svoj život duguju čovjeku koji je bio kadar preživjeti ih, a onda ih i napisati. Često je te sposobnosti teško zateći u istom čovjeku i mnoge još uvijek, kao sljepice, pipajući tumaraju mračnim hodnicima historije, tražeći nekoga ko je u stanju izvesti ih na svjetlost trajnog pamćenja.   Najnesretniji događaji i iskušenja, koliko god ih se teško sjećati, kada se ostvare kao priče, postanu podnošljivije. Ova priča je odabrala mene da je izvedem iz mraka. Da me je birala kao onog ko je može preživjeti, pogriješila bi – jedva sam preživio i njeno pisanje. Ako sam. Sreća bosanskog pisca je što priča od njega ne očekuje da je izmišlja, a nesreća, što je i on mora preživjeti” ovako pisac Fajko Kadrić započinje priču o junaku svog novog romana “Smajkanov”.

Nakon četrnaest mjeseci rada, Kadrićev novi roman izašao je iz štampe.

Smajkanov je stvarna ličnost, a ovaj roman njegova kratka ratna biografija. Događaji i likovi su, takođe, stvarni, ne zbog toga što pisac ovog romana ne umije maštati, nego što bi takvim postupkom skupo plaćeno historijsko iskustvo i događaje odveo u sferu izmišljenog i što njena stvarnost nadilazi svaku maštu.

“Roman Smajkanov kao i roman Šta su meni ptice ima konkretnog naratora – Šemsudina Salihovića Smajkanova, komandanta prištapske jedinice koja je, zajedno sa ostalim jedinicama iz Srebrenice, vršila proboj prema slobodnim teritorijima koje su kontrolirale jedinice 2. korpusa A RBiH. U jedanaest dana jula 1995. godine roman obuhvata pad Srebrenice i herojski proboj kroz neprijateljske redove prema slobodnom teritoriju. Kroz snažnu ličnu perspektivu, narator opisuje teška ranjavanja, gubitak porodice te moralne dileme čovjeka suočenog s nezamislivim stradanjima i izdajom međunarodne zajednice. Tekst dokumentira i poslijeratno razdoblje, uključujući liječenje u Švicarskoj, i autorovo nastojanje da kroz književnost očuva sjećanje na žrtve iz Cerske. Autentičnost djela temelji se na stvarnim ličnostima i događajima, služeći kao trajni pisani spomenik preživljavanju i otporu usred počinjenog genocida. Naglašena je duboka trauma glavnog lika čiji su ožiljci na vratu i gubitak glasa postali simboli pretrpljene agresije i nepravde. Ratna trauma i gubitak porodice ne djeluju samo kao spoljnji događaji već duboko poniru u srž pojedinca, mijenjajući njegovu percepciju stvarnosti, moralne kriterije i sam osjećaj identiteta” napisao je, između ostalog, u recenziji profesor Mirzet Hamzić.

Pojava Fajke Kadrića na bosanskohercegovačkom književnom nebu je, po mnogo čemu, izuzetna, kaže profesor Hamzić. Započeo je knjigama pripovijedaka “Ko još pjeva dok umire” i “Ordijski mujezin” a nastavio sa tri romana “Protokol posrnulih”, “Udovičke zemlje” i “Šta su meni ptice”. Ako je s pričama i prva dva romana stekao značajno mjesto u bosanskohercegovačkoj književnosti, roman “Šta su meni ptice” etablirao ga je kao regionalnu književnu činjenicu.

“Oni koji u čitalačkom iskustvu imaju dosad napisano autora Fajke Kadrića, mogu konstatovati da je, iz djela u djelo, imao stalnu uzlaznu putanju. Posljednjim romanom Šta su meni ptice vinuo se tako visoko da se opravdano postavljalo pitanje da li njegov književni nerv može poroditi djelo većeg dometa. Pesimisti su se prevarili. Može” dodaje recenzent.

Roman Smajkanov tematizira središnji narativ ukupnog stradanja Bošnjaka Srebrenice i Podrinja, pri čemu se ne želi ni na koji način umanjivati važnost i težinu bola ni na jednom rubu.

“Naprosto, historijska je činjenica da bi broj ubijenih bio znatno veći da nije bilo ovog organizovanog proboja do slobodne teritorije. Poznata je sudbina i broj onih koji su vjerovali na riječ četnicima i komandi holandskog bataljona… U ovom pokušaju interpretacije pošli smo od naslova i dokumentiranih činjenica zbog toga što je i sam roman čvrsto utemeljen u činjeničnu zbilju, što, nadalje, neminovno povlači za sobom vječito pitanje odnosa između književnosti i zbilje. Dosadašnji pokušaji razumijevanja ovoga odnosa svodili su se uglavnom na dva zaključka – da između zbilje i književnosti ne postoji znak jednakosti ni u slučajevima prividnog preklapanja, kao u istorijskom romanu, naprimjer, i da književnost ni u tom ni u bilo kojem drugom slučaju nije puki odraz zbilje, ali da, istovremeno, ne može postojati niti opstati bez te i takve zbilje. U čitanju i razumijevanju romana Smajkanov podjednako legitimno mogu učestvovati oni čitaoci koji budu željeli prepoznati sebe i svoje, koji su i sami izravno ili posredno preko svojih bližnjih ili daljnjih srodnika i poznanika bili uvučeni u te događaje, zatim oni koji nisu obuhvaćeni ali ih se itekako tiče (u šta spada i autor ovih redaka), oni koji ničim nisu vezani za opisane događaje i ličnosti, ali žele ostvariti uvid u ono što se već planetarno naziva Genocidom u Srebrenici i, na koncu, oni koji naprosto žele uživati u izuzetno vještom pripovijedanju Kadrićevog pripovjedača. Ovim suptilnim slojevitim kodiranjem autor Fajko Kadrić prepoznaje i uvažava sve četiri kategorije mogućih čitalaca, podjednako mu je stalo do onoga (uvjetno ćemo ga nazvati nevještog) čitaoca koji se zadovoljava prepoznavanjem sebe u priči, na jednoj strani, kao i do onoga (uvjetno ćemo ga nazvati vještim) koji jednostavno uživa u suptilno brušenom pripovijedanju i traga za mogućim teorijskim implikacijama. Ovdje vrijedi istaknuti činjenicu da na vrijednosnoj skali autoru romana, kao i autoru ovih redaka, podjednako su važne sve pobrojane kategorije čitalaca. Osim, možda, onima koji nisu ni navedeni, a koji su sami sebe isključili i koji uživaju u samoproglašenoj poziciji kanonizatora, lišavajući se izazova da dođu u doticaj sa književnošću ruba, sa onim šta je danas najbolja književnost u Bosni” napisao je u recenziji prof. dr. sc. Mirsad Kunić.

Profesor Kunić dodaje da je u romanu suptilno dozirana jedna ljubavna priča, koja diskretno i pomalo stidljivo svjedoči da, i kada bivaju poništeni svi drugi sadržaji života, ostaje da nas bodri i prati onaj osnovni – potreba da se voli. Prema svojoj supruzi Smajkanov se postavlja kao patrocentrični muškarac prema ženi kao slabom biću, ali istovremeno i kao neko ko ima potrebu za drugim bićem. Njemu takvom kakav jest i u uslovima kakvi jesu problem je bio kako to pokazati, a način koji je izabrao čista je manifestacija sevdahlijske čežnje za odsutnom dragom.
Gotovo dječački nevino, u jeku još jedne u nizu borbi za goli opstanak, ubrao jedan cvijet i stavio ga u „džep košulje na srcu”, uz predmete ranije ubijenih sina i majke. Jedni uz druge kao simboli života i smrti, sabrani na simboličkom središtu ljudskog bića, ovi predmeti suočit će ga sa Azeminom u bolničkom krevetu kada mu osoblje donosi stvari iz njegovih džepova – dva dugmeta sa majčine bluze, kaiš sa sinovljevih hlača i cvijet za Azeminu. Kada ljekari nakon duge borbe za vraćanje glasa i govora nestrpljivo čekaju da njihov pacijent pokuša progovoriti, Smajkanov ima na umu samo dvije riječi – ime sina ili njegove Azemine. Ova se ljubavna priča, svojom potisnutom snagom i suptilnošću, sačuvana i zaštićena od agresivnih ataka na život, sa nevinog životnog ruba nenametljivo nameće kao najljepši cvijet za sve Azemine koje su čekale i dočekale da se njihov dragi vrati i slobodno izgovori njihovo ime. Baš onako kako to Smajkanov, ipak, nije uradio, ne što nije želio, nego što mu se spontano nametnula druga, u tom trenutku, važnija riječ. Poslije izgovorene dolazi prešućena, ali doživljena riječ.

Roman Smajkanov je, uz sve rečeno, i priča o potisnutoj želji da se slobodno izgovori ime voljene.

Junak romana Šemsudin Salihović rođen je 6. augusta 1964. godine u Cerskoj kod Vlasenice kao najmlađe od četvoro djece, od majke Fatime i oca Smajkana. Nakon završene osnovne škole u Cerskoj, srednje u Vlasenici, te odsluženog redovnog vojnog roka na Kosovu, zaposlio se u obližnjem rudniku, oženio se i zasnovao porodicu. Višestruko ranjavan, stopostotni invalid, nosilac značke Zlatni ljiljan, živi u Švicarskoj gdje je u obliku knjige Nikad ne zaboravi Cersku, ispunio dug prema sebi i djelimično prema poginulim u Cerskoj i Ceranima diljem Bosne, napisavši u njoj osamsto pedeset i šest imena i prezimena. Ovaj roman je njegova ratna biografija, okraćena na jedanaest dana jula 1995. godine: pet dana borbi za Srebrenicu i šest dana proboja do slobodne tuzlanske teritorije.

Promocija romana “Smajkanov” bit će održana u Kalesiji 23. aprila na Svjetski dan knjige.