Oko tri iza ponoći je kada se na autobuskoj stanici u Đulićima kod Zvornika počinju skupljati porodice muškaraca i maloljetnika koji su 1. juna 1992. godine odvojeni u Bijelom Potoku, a zatim ubijeni.

U decembarskoj noći kada se novinari Detektora nalaze s njima, majke, sestre, kćerke i supruge ubijenih dolaze na stanicu i čekaju autobus kojim će putovati do Suda Bosne i Hercegovine u Sarajevu kako bi prisustvovali suđenjima i saznali neku informaciju više o tome šta se dogodilo njihovim najmilijima.

Suvada Selimović od svoje kuće do stanice silazi kroz mrak uz pomoć svjetla s mobilnog telefona. Kaže da se plaši uglavnom životinja na jednom dijelu koji uopšte nije osvijetljen.

Autobus koji kreće iz Sapne staje na nekoliko lokacija kako bi im se pridružile i druge porodice ubijenih. Njih oko 50 skoro svake sedmice, nekada i dan za danom idu za Sarajevo kako bi pratili suđenja.

Šeća Delić, Šaha Hrustić i Enesa Mehmedović u autobusu pričaju zašto im je važno ići na svako suđenje, nakon što su 30 godina čekale da se pokrenu sudski procesi.

Šeća kaže da noć uoči suđenja i ne spava, te da bude potresena kada se vrati. Šaha pojašnjava da su one sve dobile neku snagu nakon podizanja optužnice i da su živjele za dan početka suđenja.

“Već godinu i po dana mi ustajemo, neću reći s radošću, ali onako puni snage, elana. Doživjeli smo još jedno suđenje da bi taj dan mogli saznati još nešto novo, šta je se dešavalo s tim našim nedužnim muškarcima, djecom“, kaže ona.

Tokom nekoliko dana, koliko smo proveli s njima u Đulićima i Klisi, njih četiri i druge porodice govorile su o tome šta se dešavalo 1. juna 1992. godine i o sudbinama njihovih najmilijih.

Kada je počeo rat Suvada je živjela sa svojim suprugom Hasanom i troje djece, od kojih je jedno imalo osam mjeseci u Đulićima. Kaže da je njihov život bio skladan i da su tek počeli da uživanju u njemu. Početkom rata Đulići i okolnih osam do devet mjesta bila su okružena.

“U tom periodu mi smo imali isključene telefone. Ljudi su tad bili bolesni, žene se porađale kod kuće. Prodavnice ostale bez hrane“, kaže ona.

Suvada priča da su se 31. maja 1992. godine stanovnici tih mjesta nalazili u Klisi, gdje su se narednog dana počeli okupljati na raskrsnici.

Suvada Selimović. Foto: Detektor

Upravo na toj raskrsnici dočekala nas je Šaha Hrustić iz Klise. Prisjeća se gotovo apokaliptičnih prizora kada je tog jutra ugledala hiljade stanovnika u selu. Također je vidjela vojsku i policiju.

Mještanima je bilo rečeno da idu prema Sapni, međutim usmjeravali su ih u pravcu prema Bijelom Potoku. Šaha nam pokazuje put kojim su išli.

“Ne vidiš ništa ispred sebe. Mi smo išli dvoje po dvoje s jedne i s druge strane, kao špalir je vojska, policija uniformisane osobe, osobe  u civilu koje su naoružane – dobacuju“, kaže ona.

Enesa Mehmedović se prisjeća kako se nije tada dobro osjećala jer je bila trudna i da je putem plakala svaki put kada bi ugledala supruga. Nije znala šta će se desiti sa svima njima.

Odvajanje u Bijelom Potoku

Na brdu koje sa jedne strane gleda na Đuliće i Bijeli Potok, a sa druge na branu mulja, Adil Đulić blagim tonom govori da je oca posljednji put vidio svog oca prilikom odvajanja muškaraca i maloljetnika na Bijelom Potoku. Kada je počeo rat imao je svega 12 godina.

“Nisam ga ni pronašao. Ni njega ni djeda ni kosti. Da makar obavim dženazu kako dolikuje da znam gdje ću ga posjetiti“, govori Adil kroz suze.

Na Bijelom Potoku je, osim Šahinog muža, odvojen i njen sin koji nije imao ni 15 godina. Spasila ga je tako što je vojniku pokazala njegovu zdravstvenu knjižicu.

“On pogleda [u knjižicu], pogleda u njega i ovako ga udari po ruci: ‘Spusti te ruke i izađi iz kolone'“, kaže ona.

Suvada i Enesa su se prisjetile kako su odvojeni muškarci ulazili u kamione. Tada je, kako kaže Suvada, 20 Selimovića – članova njen porodice – odvojeno.

Šeći Delić, osim supruga i svekra, odvojeni su sinovi Zijad i Sead, koji su imali 21 i 17 godina. Vojnici su tražili od nje da bira kojeg će da joj vrate sa kamiona.

“Idem prema kamionu, mozak radi kojeg da uzmem kad su moji oba dva, a na čovjeka i na svekra i ne pomišljam da imaju. Kad sam ja došla, kaže on meni: ‘Koji’, kaže, ‘da ti siđe’? ‘Pa nek siđe’, haj rekoh mlađi je Sead, ‘nek siđe rekoh Sead’. On pođe ovako da se odupre. ‘Ma ne’, kaže, ‘šta hoćeš, on dva vojnika može pod pazuhom nositi'“, priča Šeća u Bijelom Potoku nedaleko od mjesta gdje se to i dešavalo.

Posmrtne ostatke sinova Šeća je pronašla na grobnici Crni vrh. Opisuje da je godinu dana čekala da im se razdvoje posmrtni ostaci kako bi ih mogla ukopati.

Seada i Zijada ukopala je u istom danu.

“On je samo pogledao iza nas mene i svekrvu i djever mi je i svekar išli za njima i samo su rekli čuvajte se. Bit će to sve uredu. Od toga nije bilo ništa. Ni u redu. Mi smo se popele. Oni su otišli prema kamionima i više od tad nikad nismo saznali ništa. Našla sam im kosti, ukopala. I moj je život kasnije išao sve teže i teže“, prisjeća se Enesa 1. juna 1992. na Bijelom Potoku.

Ona pojašnjava kako imaju informacije da su muškarci vođeni u Tehnički školski centar u Karakaju, te u Pilicu gdje su bili strijeljani i ubijani.

Posmrtni ostaci muškaraca odvojenih u Bijelom Potoku pronađeni su u masovnoj grobnici na Crnom vrhu i drugim manjim grobnicama. Međutim, više porodica još uvijek traži 240 nestalih osoba.

Na Crnom vrhu Ahmet Grahić pronašao je posmrtne ostatke oca, braće, amidža i rođaka. On nam je pokazao i druge lokacije poput Berbića mezarja na kojima su pronađeni posmrtni ostaci ubijenih.

Ahmet nam rukom pokazuje gdje je bio rub grobnice na Crnom vrhu na koju je danima dolazio nakon njenog otvaranja. Pojašnjava način na koji je bila otkopavana grobnica tako da su se mogla vidjeti tijela.

“Stao sam ovdje na rub grobnice, sam mi je pogled odletio na jedno tijelo. Kad sam pogledao tad sam prepoznao džemper. To je plela moja žena mojm ocu“, kaže on kroz suze.

“Tad su se u meni pojavili osjećaji i bola i žalosti i tuge, a i radost. Boli me, jer znam i pretpostavljam kakvom je smrću umoren. A bilo mi je drago što sam pronašao da ga ukopam, da znam gdje je njegov mezar“, ispričao je Ahmet.

Na Crnom vrhu s nama su bile i Suvada i Enesa. Kažu da im je teško dolaziti na ovo mjesto na kojem uoči svake godišnjice pronalaze smeće.

Većina ubijenih koji su odvojeni na Bijelom potoku danas je ukopana u mezarju u Memorijalnom centru u Gornjoj Kalesiji.

U Bijelom Potoku postoji spomen-obilježje ubijenim gdje se svakog prvog u mjesecu okupljaju porodice. Porodice smatraju da bi i grobnica na Crnom vrhu trebala biti obilježena.

“Mi smo tražili da se ne zatvori ta grobnica, da stoji onako otvorena za svakog građanina koji naiđe da ga podsjeća to mjesto zločina“, kaže Suvada.

Koliko god da su porodice zadovoljne jer su započeli sudski procesi i put ka pravdi za njihove najmilije, njihovu bol produbljuje negiranje tog zločina.

“Kad neko negira tako počinjeni zločin, on jednostavno negira mene. Negira moj temelj. Negira moje sve. A to me boli. To je teško ispraviti“, kaže Ahmet koji je danas predsjednik Udruženja porodica zarobljenih i nestalih lica općine Zvornik.

Šeća Delić i porodice na suđenju u Sudu BiH. Foto: Detektor

Svaki put kada porodice idu na suđenje sve ih vraća u 1. juni 1992. godine, ali smatraju da je važno da budu tu kao podsjetnik da pravda mora biti ostvarena, a nestale osobe pronađene. Iz autobusa izlaze mirno i dostojanstveno, formiraju red kako bi jedna po jedna ušle u sud. Njihova lica pričaju više priča nego što bi bilo koji glas mogao.

“Osjetimo u želucu neku gorčinu. Mnoge majke, supruge i sestre to nekako teško podnose. Poslije toga one po dva-tri dana boluju. I mi hoćemo da pogledamo tim osoboma u oči, da oni vide te porodice, da ih grize savjest šta su radili“, kaže Suvada.

Ona napominje da ne mogu vratiti svoje najmilije.

“Jedino što možemo učiniti za njih to je da neko odgovara“, kaže ona.

(Detektor)