Pratiti nacionalne selekcije Bosne i Hercegovine u bilo kojem sportu nije baš preporučljivo za vaš zdravstveni karton. Nervozu i stres skoro da možemo smatrati redovnim navijačkim rekvizitima svaki put kada žuto-plavi istrče na sportske terene. Ima onih koji to proživljavaju nešto tiše, neki burnije, ali jedno je sigurno – ravnodušnih nema onog trenutka kada zasvira naša himna. Uz uspjehe naših reprezentacija smo se radovali, uz neuspjehe tugovali. Željno smo iščekivali utakmice, nadali se pobjedama i strepili od poraza.

Ne vjerujem da je ikada ijedna naša reprezentacija izašla na teren, a da se s tribina nije vijorila bar jedna zastava – nekada ona sa ljiljanima, a od 4. februara 1998. ova današnja, žuto-plava sa zvijezdama. Koliko god nas politika i svakodnevne brige udaljavale od naše zemlje, njenih 51.209 kvadratnih kilometara volimo do bola tako da vjerovatno nigdje na svijetu ne postoji nacija čije reprezentacije uživaju toliku podršku, bilo u ekipnim ili pojedinačnim sportovima.

Košarka u Bosni i Hercegovini ima posebno mjesto. Ovo je zemlja koja je imala klupskog prvaka Evrope i u muškoj i u ženskoj konkurenciji, zemlja Mirze Delibašića i Razije Mujanović. Košarkaška reprezentacija, pak, priča je sama za sebe – priča puna peripetija i emocija.

Još u svojim povojima, košarkaškoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine bila je dodijeljena uloga „davatelja nade“. One ružne 1993. godine Kinđe, Ibro Krehić, Jovica Rokvić i ostatak ekspedicije pretrčali su aerodromsku pistu, preko Igmana stigli do Splita, a zatim i do Eurobasketa u Njemačkoj. Osvojili su 8. mjesto – i to ostaje naš najveći uspjeh do danas, jedini put kada smo prošli u drugi krug. Bio je to podvig koji je u tim teškim vremenima bio mnogo više od sporta. O tom pohodu snimljen je i dokumentarni film The Long Shot.

Suludo, ali istinito – 32 godine poslije to 8. mjesto i dalje stoji kao granica koju nismo prešli. Bilo je dobrih utakmica, ali svaki put bi nas na kraju nešto presjeklo. Još uvijek nas proganja slika iz 2013. godine kada tri pobjede u grupi nisu bile dovoljne za prolaz dalje. Tada smo u odlučujućem meču nadigrali Litvance, imali i dvadesetak poena prednosti. Na kraju, pobjeda od šest razlike nije bila dovoljna. U Jesenicama su tekle suze jer smo objektivno zaslužili prolaz, ali sreća nam je još jednom okrenula leđa.

Sličan scenarij gledali smo i na prošlom Eurobasketu – u grupi smo savladali tadašnjeg aktuelnog evropskog prvaka, upisali dvije pobjede, ali opet otišli kući, iako su čak četiri ekipe prolazile dalje. Kao da nam sudbina uvijek iznova postavlja zid pred vrata drugog kruga.

Na ovaj Eurobasket stigli smo poljuljani. Muse nema, situacija s Castanedom i Robersonom je više improvizacija nego neki plan, Halilović je tu ali je povrijeđen, Sulejmanović ne igra za reprezentaciju, upitnik i nad situacijom oko Đedovića… Očekivanja su, razumljivo, itekako splasnula. Međutim, nada je uvijek tinjala, a nakon utorka plamen nade se uveliko rasplamsao i pretvorio u pravi požar.

Danas, pred meč sa Gruzijom, srca kucaju u istom ritmu. Pred Jukom, Acom, Edinom, Johnom, Amarom, Gegom, Penavom, Adinom, Kamenim, Tarikom, Mikijem, Adnanom i cijelim stručnim štabom je utakmica generacije. U Areni Spyros Kyprianou odjekivat će poznate pjesme, a svi oni kojima je Bosna i Hercegovina u srcu bit će prisutni, bilo na tribinama, pred malim ekranima ili u mislima. Ako je ikada postojao pravi trenutak da vjerujemo u uspjeh, onda je to danas.

Neka se oko 16 sati u sunčanom Limassolu zaori ona „Bosnom behar probeharao“. Neka Edin Avdić u eter, onako u svom stilu, izgovori rečenicu koju čekamo 32 godine: „Bosna i Hercegovina je u drugom krugu Evropskog prvenstva u košarci!“ I neka se cijela zemlja raduje – jer zaslužili smo malo radosti, zaista jesmo.

Od servisnih informacija samo još jedno: susret BiH – Gruzija počinje u 14 sati. A što se tiče taktike i analiza – neka bude kako biti mora, samo da mi pobijedimo.