Jednog dana dok je halifa Omer b. Hattab, r.a., bio u društvu ashaba, došla su mu dvojica mladića vodeći pred sobom jednog beduina. Kada su došli do Omera, on reče: “Šta ovo znači?”  Oni rekoše: “Ovaj čovjek je ubio našeg oca.” “Jesi li ubio njihovog oca?”, upita Omer. “Da”, odgovori ovaj beduin.”Kako si ga ubio?”, upita halifa.

Čovjek reče: “Ušao je sa svojim devama na moje zemljište. Ja sam ga upozorio na to, međutim, on nije obraćao pažnju na moje upozorenje, pa sam bacio kamen na njega. Kamen ga je pogodio u glavu i on je umro.”

Na to Omer, r.a., reče:”Odmazda i linčovanje!”

Odredba koja se nije morala zapisati. Presuda koja nije prihvatala raspravu. Omer nije pitao za porodicu ovog čovjeka. Omer nije pitao je li iz uglednog plemena, je li iz velike i jake familije, ni kakav je njegov položaj u društvu. Omera, r.a., ništa od toga nije zanimalo, zato što se Omer nije nikome dodvoravao niti očekivao njegovu ljubav. Omer nije laskao nikome na račun Allahovog zakona. Da se radilo o njegovom sinu, izvršio bi nad njim odmazdu.

Ovaj čovjek progovori:”Vođo pravovjernih, ja te molim, u ime Onoga koji je stvorio nebesa i Zemlju, da me pustiš jednu noć. Hoću da odem svojoj porodici, ženi i djeci u pustinju. Hoću da ih obavijestim da ćeš me ubiti. Nakon toga ću ti se vratiti. Tako mi Allaha, nikoga nemaju osim Allaha pa mene.”

Omer reče:”Ko će dati garanciju za tebe da ćeš se vratiti ako odeš u pustinju?”

Svi ljudi ušutješe. Ovog beduina niko nije poznavao. Nisu znali ni gdje mu je razapet šator, ni gdje mu je kuća, ni iz kojeg je plemena. Kako onda može neko dati garanciju za njega? Ne radi se o garanciji na deset zlatnika ili zemljište ili devu. Ovo je bila garancija zalogom na život. Ko će se moći suprotstaviti Omeru u primjeni Allahovog zakona ako se beduin ne vrati? Ko će se moći kod njega zauzimati? Ko smije pomisliti da posreduje kod njega?

Ashabi su se ušutjeli. Omer je osjetio tegobu jer se našao u nedoumici. Šta da uradi? Da li da ubije ovog čovjeka a da pusti njegovu djecu da umru od gladi? Ili da ga pusti da ode bez ičije garancije, čime će biti oskrnavljeno pravo ubijenog? Ljudi su šutjeli, a Omer se kolebao, pa se okrenuo prema dvojici onih mladića i upitao:

“Hoćete li mu oprostiti?”

“Ne”, odgovoriše mladići.

Omer ponovo reče:”Ljudi, ko će dati garanciju za ovog čovjeka?”

Ebu Zerr el-Gifari ustade, onako star ali pun zuhda i iskrenosti, i reče:”Vođo pravovjernih, ja dajem garanciju za njega.”

Omer reče:”On je ubio.” A Ebu Zerr odgovori:”Pa iako je ubio.”

Omer upita:”Je li ga poznaješ?”Ebu Zerr reče:”Ne.” Omer opet upita:”Kako ćeš onda dati garanciju za njega?” Ebu Zerr reče:”Vidio sam na njegovom licu znake vjernika. Shvatio sam da ne laže i da će doći, inšAllah.”

Omer reče:”Ebu Zerr, misliš li da ću te pustiti ako se on ne vrati za tri dana?”

“Allah je jedini Pomagač, vođo pravovjernih”, odgovori Ebu Zerr.

Omer pusti ovog čovjeka da ode na tri dana svojoj kući i da se pripremi: da se oprosti od porodice i djece, da se pobrine za njih kako bi mogli nastaviti normalno živjeti nakon njegove smrti. Nakon toga trebao je vratiti se i predati se da bude ubijen.

Omer nije zaboravio dogovoreni termin povratka beduina, brojao je svaki dan. I tako trećeg dana, u ikindijsko vrijeme, telal pozva skup radi obavljanja namaza. Ona dva mladića dođoše, narod se okupi, a Ebu Zerr stade pred Omera. Omer upita:”Gdje je čovjek?” Ebu Zerr odgovori:”Ne znam, vođo pravovjernih!”Ebu Zerr je gledao u sunce, a ono kao da se kretalo brže nego obično. Ashabi su šutjeli, osjećali su tegobu za koju nije znao niko osim Allaha, s.v.t.

Istina je da je Ebu Zerr bio uklesan duboko u Omerovom srcu i znalo se da bi mu Omer dao od sebe što god bi mu trebalo, ali ovo je bio Allahov šerijat. Ovo je sistem života. Ovo su Božiji propisi sa kojima se niko nije imao pravo izigravati. Ovdje se nije radilo o parnici koja će se staviti u ladicu i kojoj će se raspravljati određenog datuma ili kada to nekome padne na um. Nije to bila presuda koja će se primijeniti u određenim okolnostima, a u drugima ne, ili nad pojedincima dok će drugi biti izuzeti.

Nešto malo prije zalaska sunca, čovjek se pojavi. Omer donese tekbir, a i ostali muslimani isto učiniše.

Omer reče:”Čovječe, da si ostao u pustinji, niti bismo mi znali za tebe, niti za mjesto u kojem živiš.”

On odgovori:”Vođo pravovjernih! Tako mi Allaha, ja se ne bojim tebe nego Onoga koji zna tajno i skriveno. Evo me, vođo pravovjernih, ostavio sam djecu poput ptičića, bez vode i sjenke drveća, u po pustinje. Došao sam da budem ubijen. Bojao sam se da se ne kaže kako je među ljudima nestalo ispunjavanja datih obećanja.”

Omer upita Ebu Zerra:”Zašto si garantovao za njega?” Ebu Zerr reče:”Bojao sam se da ljudi ne kažu kako je nestalo dobra među ljudima.”

Omer se okrenu onoj dvojici mladića pa reče:”Šta vas dvojica mislite?”Oni zaplakaše i rekoše:”Opraštamo mu radi njegove istinoljubivosti, vođo pravovjernih. Bojimo se da se ne kaže kako je nestalo opraštanja među ljudima.”

Omer uzviknu:”Allahu ekber!”, a suze su počeše kvasiti bradu.

Neka vas Allah nagradi za vaš oprost!

Neka Allah nagradi Ebu Zerra zato što je spasio ovog čovjeka!

Neka Allah nagradi ovog beduina za njegovu istinoljubivost i ispunjenje obećanja!

Neka Allah nagradi Omera za njegovu pravednost i samilost!

Jedan od muhadisa kaže: “Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, sreća imana i islama zakopana je u Omerove ćefine.”