U tišini i dostojanstvu, uz prisustvo nekoliko mještana te porodica poginulih i nestalih, obilježena je 33. godišnjica zločina počinjenih u maju 1992. godine u Hajvazima.

Na ovom mjestu, gdje je svaka stopa natopljena žrtvom i bolom, prisjećamo se onih koji su svoje živote dali za našu slobodu, za naše domove, za budućnost generacija koje danas koračaju ovim prostorima.

Ne smijemo dozvoliti da sjećanje izblijedi. Njihova borba i njihova žrtva su temelj naše slobode. Zato je naša dužnost da ih se sjećamo — dostojanstveno, iskreno i trajno.

Jer dok ih se sjećamo — oni žive. A s njima žive i naši identitet, naša čast i naša obaveza da nikada ne zaboravimo.

Zločine u Hajvazima, počinili su zločinci iz Vojske RS-a i Srbije, potpomognuti lokalnim četnicima. Stanovnici su protjerani u druge krajeve BiH, a mnogi su otišli u inostranstvo.

Početkom etničkog čišćenja Hajvaza zločinci su ubili Seada Karića, Salku-Maida Avdića, Bajru Omerovića, Ćazima Karića, Muju Karića Bijelog, Muju Karića Crnog, Mehu Karića, Mustafu Karića, Nedžada Ahmetovića, Tifu Karić…

Za ratne zločine počinjene nad stanovnicima Hajvaza još uvijek niko nije odgovarao.

Većina stanovnika ovog naselja su bili pripadnici Armije BiH i davali su nesebičan doprinos odbrani naše zemlje.

Mnogi od njih su poginuli braneći našu zemlju, a dvojica su poginula u elitnoj jedinici Crni labudovi. I njima je danas odata počast kod šehidskog mezarja i šehidske česme.

Maj je najbolniji mjesec za stanovnike Hajvaza. Kosti nekoliko žrtava se još uvijek traže.

Sudbina je htjela da maj bude i jedan od najradosnijih mjeseci za stanovnike ovog mjesta. Mjesec pun ponosa.
Naime, na isti datum, dakle 8. maja 1998. godine, počeo povratak u Hajvaze.