“Bijaše danak oblačan i plačan, kao što je i bolno srce moje.Nad našom kućom porušenim gnijezdom i nebo suze plakalo je svoje.”

I opet maj kiša i suze.. I opet jedna duša hita ka berzahskim perivojima u okrilje milosti Njegove. Dani i noći su iza nas. Noći teške, besane, duge kao godina. Molili smo Stvoritelja svjetova i za njega i njegove.. Insan je stvoren od zemlje, po zemlji hodi u zemlju se vraća. Asim je svoju dušu ispustio u zemlji iz koje je hranio svoju porodicu. Onim hljebom koji je najhalalniji. Hljebom sa kora sedam. A toliko toga je htio reći. I kolegama i prijateljima. I svojima najmilijima kod kuće. Ostaće da se pamti jedna godina 2024. Jedan proljetni mjesec Maj, koji će podsjećati na njega.. Ostaju žalosna srca da uzdišu, da se pitaju, da žale.. Jer, toliko toga su mogli još zajedno… Najviše će boljeti praznici i okupljanja. Rođendani i slavlja će živom ranom gorjeti.. Ni Srebrenik isti više biti neće. Svemogući gospodar je obećao šehidsku deredžu onima koji život izgube skrbeći za svoju porodicu. A Asim je brinuo. Radio. U natamnijim podzemnim ćoškovima. Hrabro i stameno. Da se zaradi i ne bude nikome muftač. I najteži poso’ na ovome svijetu..

Zato će njegovo ime biti pominjano. Zato će sjećanja oživjeti. A priča o njemu će spriječiti nabujalu rijeku zaborava, da sa svojih obala otrgne sjećanje na njega..

Doći će noćas tiho u noći, prelijepe ptice, rajskoga perja a čarobna glasa da opjevaju žalosnu odu o čovjeku koji je voljen.. Ljudi će u čudu biti:”Ko su te ptice”?

-To su Džennetske ptice koje jednom u životu pjevaju pjesmu koja je molitva. Za dušu koja se uspinje na berzahski vidikovac., rekoše učeni ljudi.

A onde se tiho, u noći bez mjeseca vraćaju kući…

A dobra duša Asimova će vidjeti Obećano mjesto. Njegova duša će ponekad u dubokoj noći, nadlijetati rodnu Rapatnjicu i iznad rodne kuće pustiti suzu. Koja će orositi prozore. I biće amberska mirisa..

Pa će se ponovo uzdignuti i odletjeti u predivno stanište duša sa kojima je On zadovoljan..

A njegovi najmiliji će se pogledati. Oni će znati. I biti će sretni.

A mi, ćemo doviti Stvoritelju za njega. Za njegove najbliže koji u prsima nose teret kao planina bremenit.. I molimo Ga da im olakša u ovim časima planetarne tuge..

Da ožive sjećanje na njega..

Da tuguju zbog rastanka, ali da budu sretni što su ga imali. I on njih…Amin.

Autor: mr. Elvir Peštalić