“Moja najveća pobjeda” – priče aktivista i aktivistkinja o životu prije aktivizma i danas, a koji su dio Aktiva MOSI Koalicije OOSI TK. Priča mjeseca januara je priča Senaide Sarajlić.
Priča koja može biti motivacija i inspiracija svima.

Uživajte u čitanju!

Zovem se Senaida. Imam 28 godina, pa mogu reći da sam (još uvijek) mlada psihologinja s velikim interesom za područje ljudskih resursa i organizacijske psihologije.

S druge strane, ja sam aktivistica za ljudska prava i liderica u pokretu osoba s invaliditetom, zaposlena u Informativnom centru “Lotos”. Važno mi je, pa ističem da to nije samo moje trenutno radno mjesto već i mjesto gdje je prije nekoliko godina počela moja aktivistička priča.

Naspram toga, ona životna počela je puno ranije u Gračanici, gradu u kojem sam završila osnovnu školu i u kojem nikad nisam sjedila na klupi u srednjoškolskom parku.

Činjenica da koristim invalidska kolica u interakciji s diskriminacijom, nedostatkom arhitektonske pristupačnosti i pravovaljanih informacija o zakonskim odredbama onemogućila mi je kontinuiran proces obrazovanja. Drugim riječima, nakon završene osnovne škole do upisa u srednju bila sam primorana napraviti pet godina pauze.

S obzirom na sve to, tako “posloženo”, tek 2019. godine vanredno završavam srednju ekonomsku školu u predviđenom roku i iste godine upisujem studij Psihologije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli kojeg također završavam u roku kao druga studentica u generaciji. I tu dolazi pitanje: Šta se desilo na mom putu od djeteta kojem je uskraćeno pravo na obrazovanje do žene sa univerzitetskom diplomom? Rekla bih da smo se desile moja majka i ja u Lotosovom programu osnaživanja.

U međuvremenu su počeli, i još uvijek traju, moji volonterski angažmani u Amica Educi. S tim u vezi, uključena sam u pripremu i realizaciju zagovaračkih projektnih aktivnosti udruženja na temu mentalnog zdravlja mladih. Isto je nastavak iskustva rada s mladima koje sam imala priliku ranije početi u Vijeću mladih Federacije Bosne i Hercegovine.

Kako bih završila svoju priču, vratit ću se na njen početak, gdje sam rekla da sam aktivistica za ljudska prava. Važnost ljudskih prava spoznala sam unutar pokreta osoba s invaliditetom, ali moj glas se uvijek čuje i izvan njega. To me čini i dijelom drugih organizacija unutar kojih se obični ljudi bore za dostojanstvo. Ovdje bih za sam kraj iskoristila snažnu poruku:
“Niko nije slobodan, dok svi/e nismo slobodni/e”.

Aktiv MOSI Koalicije OOSI TK.