Decembar je. Ponovo budi  uspomene. Kao da to namjerno radi. Ponovo vraća i tugu i sreću. Ponovo vraća suze i smijeh. Jer decembar je, njemu se može. 
Kad oblaci prekriju nebo tako i uspomene prekriju dušu. I ona najmanja sitnica zatrpana srećom, tugom, sjetom, nostalgijom.. Izađe… Zagolica te… Pa nastaviš da  roviš sve dok ti se oči ne oznoje od toplih sjećanja (kako reče moja draga I.) ..I tako ja se sjetih njega..Oca moje rodice, prijateljice koja je bojila djetinjstvo najšarenijim bojama..Oca dječaka koji je danas postao ljudina u svakom smislu riječi, sa ponosom kažem da se igrao sa mnom kada je bio mali…Napisala bih i da se sjećam njegovih opančića ali neću pročitat će svijet..Elem nejse ,skrenuh s teme jer decembar izvlači sve na površinu. Jer decembar je njemu se može…

Sjetih se kako nas je učio voziti bicikl. Žuti BMX. Nije galamio. Učio nas je. Naučio nas. Pa smo onda čekali na red ko će da vozi. Jedan bicikl nas troje. Nisu me odvajali. Red je red bez obzira čiji bicikl bio. Dobila sam ja kasnije od daidze rozi poni pa nam je bilo lakše. Sjećam se kako smo sijali pijesak. Možda smo više smetali nego radili ali nama je to izgledalo kao da nam je provjerena najveća diplomatska tajna. Mi smo bili važni. Mi sijemo pijesak..Dobili smo i nagradu. Novčanu. Kako je to bilo veliko u očima desetogodišnjeg djeteta. Koliko je to veliko u očima tridesettrogodišnje mame dvoje djece…Kolika je to lekcija…Važna..Vječna..

Bližio se aliđun, nešto poput vašera i tu i uvijek para treba..Sve ti izgleda zanimljivo..Dobili smo zadatak da unosimo drva..Zanimljivije od svake igrice. Mi opet važni poput državnika..Dobili smo džeparac. Kako je to bilo veliko u očima djeteta. Koliko je to veliko u očima mame dvoje djece…Kolika je to lekcija…Važna..Vječna..

Nauči nas da pravimo okvire za pčele. Nauči nas da se takmičimo a ne svađamo..Dobro, nije da se nismo svađali ali za pet minuta zajedno igramo žmire…Nauči nas da se volimo. A voljeli smo se i volimo se..

Tada dijete nije znalo, mama dvoje djece danas zna da je to ono što je vrijedno. Da je to bilo djetinjstvo kako kažu sa svrhom. Da su to bile uspomene kojih se rado danas sjećamo i od kojih oči oznoje zbog toplih sjećanja (Kako Ivona reče).

Tada dijete nije znalo, mama dvoje djece danas zna da je zhavalna za to..Svim srcem..Mama danas kaže da djeci baš takve uspomene trebamo stvarati. Davati im priliku da kroz igru rade, da budu korisni. Da se isprljaju..Ima vode oprat će sve…

Mama bi sad rado jedan krug na žutom BMX radije nego u nekom audiju…

Hvala mom H. što je bio rođak kakav treba da bude..Oslonac i podrška..Nije razdvajao..Jer red je red bez obzira čije je biciklo..

Decembar je. Ponovo budi  uspomene. Kao da to namjerno radi. Ponovo vraća i tugu i sreću. Ponovo vraća suze i smijeh. Jer decembar je, njemu se može.