U nekoliko navrata u zadnjih par sedmica, došao sam u situaciju gdje se najobičniji, najnormalniji, najsitniji gest tretira kao neko veliko dobro djelo.

Ljudi govore: „Hvala ti puno.“; „Nikad neću zaboraviti…“; „Sjećaš se kad si…“

A ja znam da nisam uradio ni rekao ama baš ništa vrijedno pomena a kamoli tolikog zahvaljivanja.

Onda razmišljam o mogućim uzrocima za davanje značaja tim gestima. Jedino što mi pada na pamet (i ne želim vjerovati u to) je da živimo u stvarno groznom svijetu ako se primjećuju najobičnija, najnormalnija, najsitnija djela (i riječi), koja bi se morala podrazumijevati kao osnova svega – komunikacije, suživota, rada…

Je li moguće da je ljudskost iznimka?

Autor: prof. Asmir Mešić.