Obama je prvi „jevrejski predsjednik“. Tako glasi naslovnica New York magazina, čiji je autor John Heilemman, koji je citirao glavnog Obaminog sakupljača izbornih donacija.

Mnogi ljudi, pogotovo stanovnici Palestine i arapskog svijeta, složili bi se s ovim zaključkom.

Američki predsjednik je prihvatio stav Izraela, koji odbija mogućnost međunarodnog priznanja nezavisne palestinske države.

Ali to nije jevrejski stav. To je radikalni cionistički stav. Mnogi Jevreji, među kojima su američki i izraelski, ne prihvataju takav ekstremistički stav.

Činjenica da je Obama pretekao svog prethodnika, Georgea W. Busha, najradikalnijeg pristalicu Izraela među svim američkim predsjednicima, ostavila je izraelsku javnost bez teksta. Posljednji među cionističkim američkim predsjednicima zvučao je kao i sami osnivači Izraela. Nikada ranije nisu čuli da američki predsjednik čita direktno iz dokumenata izraelske vlade.

Propaganda kao historija

Čovjek bi pomislio da bi, nakon šest decenija protjerivanja, četiri decenije okupacije i dvije decenije mirovnih pregovora, predsjednik Obama priznao nesuglasicu između politike i morala koju treba riješiti.

Da bi naglasio, a ne iznevjerio, vlastite izjave izrečene u Kairu prije godinu i pol o tome kako Izrael mora prestati sa bespravnim naseljavanjem Palestine.

Da bi naglasio, a ne iznevjerio, vlastitu prognozu – čitaj obećanje – datu prošlog septembra s istog podija, o osnivanju palestinske države u roku od godinu, to jest ove sedmice.

Da bi naglasio, a ne iznevjerio, vlastitu retoriku o slobodi u arapskom regionu.

Ili da bi naglasio, a ne iznevjerio, početak svog govora, kojim je potcrtao važnost mira zasnovanog na povlačenju, umjesto nastavka ratne logike.

Nažalost, predsjednik Obama je iznevjerio svoj slogan „promjena u koju možemo vjerovati“.

Njegovu priču inspirirao je najgori oblik oficijelne izraelske propagande. Zaista, većina njegove priče je direktno prepisana iz njihovih bilježnica.

Spominjao je historijske „činjenice“ koje su  izraelski historičari odavno odbacili i istine koje nisu ništa više nego jednostrane interpretacije političke situacije.

Obama je tvrdio da su Arapi započinjali ratove protiv Izraela. Ali, zapravo je Izrael bio agresor, kada je započeo ili izazvao ratove 1956., 1967., 1982., 2006. i 2008. Arapi su jedino započeli rat 1973. ali samo da bi povratili okupirane teritorije nakon što su Sjedinjene Države i Izrael odbile mirovne ponude Anwara Sadata.

Naglasio je da su Izraelci stvorili uspješnu državu u svojoj „historijskoj domovini“. Ali većina svijeta – i svakako arapski svijet – vidjela je izraelski početak kao kolonijalistički projekt, započet teološkim izgovorima.

Srbija također vjeruje da je Kosovo kolijevka njene nacije; treba li i njoj dozvoliti da osnuje uspješnu, srpsku državu na toj teritoriji?

Da li bi svaki okupirani narod trebao tražiti slobodu od suživota sa okupatorima bez uplitanja međunarodne zajednice? Jesu li tako nacije u Africi i Bliskom istoku dobile nezavisnost od evropskih kolonizatora?

Da li bi cijeli jedan narod trebao živjeti pod okupacijom dok njihovog okupatora ne bi zadovoljili uvjeti predaje?

To je politika, glupane

Svaki drugi komentator bi vas želio podsjetiti da u izbornoj godini ne očekujete mnogo akcije od američkog predsjednika po pitanju Izraela.

Kao što je Heilemann opisao u svom članku, Obama je izgradio karijeru povezujući se sa darežljivim jevrejskim financijerima u Čikagu.

Zaista, Rahm Emmanuel, čovjek koji je u Demokratsku stranku donio najviše novca u posljednjih nekoliko decenija, postao je šef Obaminog ureda. Danas je gradonačelnik Čikaga.

Ali ne radi se samo o novcu. Također se radi o ključnoj podršci u Kongresu o urgentnim domaćim temama zbog kojih bi Obamino predsjedništvo moglo ojačati ili propasti. A izraelski lobi, AIPAC, može predsjednikov život učiniti mizernim tokom predstojeće godine.

Ja to sve razumijem. Ali ono što ne razumijem jeste zašto je to prihvaćeno kao fait accompli (gotova stvar)! Kao ćud politike! Uzmi ili ostavi!

Ako je ovo slučaj, onda barem budimo sasvim otvoreni i prikažimo američku administraciju/e kao onakvu kakvom je mnogi naizgled nazivaju: ni jevrejskom, ni cionističkom, već licemjernom.

Ona govori o pravdi, ali zagovara nepravedne politike; spominje represiju, ali promovira vlastite interese po svaku cijenu. Propovijeda slobodu, ali podržava okupaciju; govori o ljudskim pravima, ali insistira na povjeravanju kokošinjca vuku, i isključivo vuku.

Našalili su se sa svima

Zašto bi Palestinici bili žrtve američke politike dok ih izraelska politika već šest decenija drži kao taoce? Zašto bi većina Izraelaca nastavila živjeti u garnizon-državi koja ne može uspostaviti normalne odnose sa susjedima?

Zašto bi Amerikanci gledali kako strana sila i njene utjecajne pristalice drže njihove političare kao taoce?

Komentirajući alarmantno dodvoravanje Izraelu ne samo demokrata nego i republikanaca, pro-izraelski jevrejski lobi J Street je izjavio: „Izgleda da američko povlađivanje Izraelu iz političkog koristoljublja nema granica“.

Dok je u prošlosti postojala strateška logika za američku podršku Izraelu, trenutno dodvoravanje Vašingtona je prilično besmisleno.

Vašington odavno koristi svoj utjecaj na Izrael kao stratešku prednost u zauzdavanju arapskih lidera. Samo Vašington može obuzdati Izrael u ratu i iz njegovih pregovarača iscijediti koncesije diplomatskim putem nakon obračuna s arapskim vođama.

Ali, diktatori koji su iskorištavali Palestinu da bi dobili podršku svog naroda, ili je trampili za usluge Zapada, pripadaju prošlosti.

Današnji Arapi su ogorčeni i ljuti na američko-izraelsko suučesništvo u Palestini i neće ih biti tako lako ograničiti, ni podmititi kao njihove propale diktature.

izvor: aljazeera.net