Kalesija -8°

Razgovor sa Zejćirom Hasićem: Često je ono što napišem čudo i iznenađenje i meni samom

Pravili smo i pucaljke od zove, od klina i šupljeg ključa koji se punio sastruganim glavicama šibica. Zatim od konzervi i karbita. Pravili smo… Međutim, meni je najdraži saputnik u djetinjstvu bila knjiga. Čitao sam svugdje i na svakom mjestu. Znao mi je dan proletjeti u čitanju knjiga o indijancima, moreplovcima, tragačima za blagom, istorijskim pustolovinama… Omiljeni pisci su mi bili Žil Vern, Karl Maj, Stivenson, Kuper, Tven, Viktor Igo…

Provincija: Jaka je veza između vašeg stvaralaštva i djece. Čini mi se da ste tu na svom terenu. Čega se najradije sjećate iz vlastitog djetinjstva? Opišite nam ambijent u kojem ste odrastali.

Hasić: Moje davno djetinjstvo bilo je sasvim drukčiji svijet odrastanja od svijeta u kojem odrastaju  današnja djeca. Ono što je činilo njegovu ljepotu, u današnjoj djeci bi izazvalo čuđenje i nerazumijevanje, možda bi bilo smiješno. To je jedan od razloga zašto ga ima tako malo u svemu što sam dosad napisao. Postoji samo u tragovima, kao usputno zapisano u ponekoj pjesmi i priči. A znamo da ima pisaca kojima je sve što su napisali, ili gotovo sve, isteklo iz  istog izvora – vlastitog djetinjsva i života uopće. Ali, iako ne pišem o svom djetinjstvu, koje je od mene udaljeno sedam decenija, ono živi u meni i katkad ga se s nostalgijom sjećam.

Odrastao sam u kući punoj djece, ali nažalost, dva starija brata bili su dovoljno stariji, a da bi mi bili drugovi u igri i saputnici u odrastanju. Isto je i sa starijom sestrom. Ja sam opet bio dovoljno stariji od mlađeg brata i sestara. I kao što to najčešće biva u životu, u mom djetinjstvu više su bili aktivni učesnici igara, događaja i pustolovina dječaci i djevojčice iz moga komšiluka i ulice, čak i oni stariji od mene. Uobičajene igre bile su: žmurka, ganja, firiz, nogomet na ledini s loptom krpenjačom jer tada nije bilo gumenih lopti, a o fudbalu mogli smo samo sanjati. Pravi fudbal, u izlogu jednog dućana, bio je predmet mašte i snova svih dječaka u gradu. Bio je nagrada u sakupljanju sličica igrača u kao list tankoj čokoladici onome ko pronađe dobitničku sličicu sa štambiljem. Naravno, niko je nije pronašao. Fudbal je bio samo mamipara.

Kao što nije bilo lopti, tako nije bilo ni drugih igračaka. Pravili smo drvene mačeve, pištolje i puške, luk i strijelu. Kad se pojavio revolver, sličan kaubojskom, na kapisle, onaj ko ga je mogao kupiti pravio se jako važan. Pravili smo i pucaljke od zove i od klina i šupljeg ključa koji se punio sastruganim glavicama šibica. Zatim od konzervi i karbita. Pravli smo…

Međutim, meni je najdraži saputnik u djetinjstvu bila knjiga. Čitao sam svugdje i na svakom mjestu. Znao mi je dan proletjeti u čitanju knjiga o indijancima, moreplovcima, tragačima za blagom, istorijskim pustolovinama… Omiljeni pisci su mi bili Žil Vern, Karl Maj, Stivenson, Kuper, Tven, Viktor Igo… Čitao sam sve što mi je dolazilo u ruke. A tada se i do knjige teško dolazilo. Biblioteka mi je bila druga kuća. Kade već pominjem kuću, da kažem i to da smo se igrali do kasno u noć, vrata moje kuće su bila otvorena dan i noć da braća i ja možemo ući poslije kasne igre. Mnogo sam vremena provodio napolju, u komšiluku, lutanju s drugovima po obližnjim livadama i šumama, na Savi iz koje se u vrijeme mog djetinjstva moglo piti. Kad bi prolazio brod, koji se uvijek najavljivao sirenom, skakali smo u vodu i plivali u susret valovima. Učio sam plivati sa tikvama oko pasa. Napuhana guma auta, takozvani šlauf, bila je omiljeno plovilo. Oko onih velikih, vjerovatno kamionskih, znalo nas se kačiti i po desetak. Naravno, i kupaće gaćice i kostimi bili su ručno šivani. Imati u to vrijeme bikcikl – to je bilo kao imati danas avion. Išao sam u školu kada se pisalo na tablici grafitnom pisaljkom, pisalo i brisalo, kad se pisalo držalom i perom, kad se imala sveska takozvana svaštara, kad su se knjige nosile u rukama ili zavezane kaišem, u njedrima, kada se dječaci po kazni sjedili sa djevojčicom u klupi, kad se učenike tuklo štapom po dlanovima i tjeralo da stoje u ćošku okrenuti leđima prema razredu, kada se u školi dobijala užina: zemička sa kolutom salame ili samo namazana i lonče vještačkog mlijeka.

Glavna zabava u mom, djetinjstvu, za nas djecu, ali  i za sve ostale, bilo je kino. Kad se davao neki vestern ili komedija s Čarli Čaplinom, Debelim i Mršavim – Stanlio i Olio, red pred kinom bio je dug desetine metara, u njemu se guralo i izguravalo iz reda slabije, nas djecu. Tapkaroši, stariji momci, bili su glavne face od kojih se moglo kupiti karta po mnogo višoj cijeni. Svi su, dok gledaju film, grickali sjemenke pa je pod kina bio prekriven ljuskama sjemenki. Prodavci sjemenki su prodavali sjemenke na fildžan pred početak filma. Prepričavali smo gledane vesterne. Prepričavanje je uvijek počinjalo sa: Dolazi mladić na konju, a završavalo se sa: Odlazi mladić na konju. Mladićem se nazivalo glavog junaka filma, koji je bio i junak djetinjstva.

Poslije kina, ili čak i prije, bio je najvažniji radio, na njemu smo slušali prijenose fudbalskih utakmica i muziku: sevdalinke i dalmatinske pjesme. Televizija je došla puno kasnije. Prvi televizor je bio u izlogu prodavnice u centru grada  i pred njim se okupljalo. Sjećam se da sam gledao Don Kihota. Korzo je bilo glavno okupljalište u popodnevnim satima pa do kasno naveče. Na njemu se stajalo u grupama ili šetalo u krug s jednog kraja na drugi. Čak i zimi. Gledalo se svoje simpatije. Najvažniji su bili oni koji su korzirali sa curom. Najljepše u mom djetinjstvu bilo je to što se zaista drugovalo i što se odrastalo u pravim igrama, s kojima su ove današnje virtualne igre, koje toliko opčinjavaju savremeno djetinjstvo, obična glupost i osamljivanje… Zašto ne pišem o svoj toj ljepoti? Jednostavno, valjda zbog mnogih pročitanih knjiga, svijet u njima opisan mi je zanimljiviji nego stvarni i ja, kako god da okreneš, kad pišem uvijek uronim u maštu… Bez mašte nema pravog djetinjstva ni pravog pisca za djecu.  

Provincija: Brčko je grad koji nosite u sebi?

Hasić: Od agresije na Bosnu i Hercegovinu ne živim u Brčkom. Nekoliko godina sam živio u Njemačkoj, a od 1995. godine živim u Tuzli. Neću se vratiti u Brčko. S vremena na vrijeme odem u posjetu. Brčko će uvijek biti moj rodni grad, ali nostalgiju za njim nemam.

U Brčkom sam proveo, uglavnom siromašno, ali sretno djetinjstvo. U Brčkom sam počeo čitati i propisao. Upoznao Snežanu, ljubav svog života i divnog čovjeka. Ona je bila i ostala uz mene u najtežim trenucima. U Brčkom je rođen naš jedini sin. U Brčkom sam završio osnovnu školu i gimnaziju i počeo raditi u gimnaziji nakon završetka studija jezika i književnost i Zagrebu. U Brčkom sam imao prijatelje i sa nekima od njih i danas komuniciram. Napisao sam i objavio prvu knjigu pjesama: Praviš se važan, koju je objavio Književni klub Pablo Neruda, a koja je i danas, iako sam napisao dvadesetak knjiga, najpoznatija moja knjiga. Dok sam bio profesor u Brčkom, dobio sam svoju prvu književnu nagradu, i to za prvu napisanu priču za odrasle. Bila je to nagrada „Ivo Andrić“ sarajevskog dnevnog lista Oslobođenje. I svoju prvu nagradu za knjigu, nagradu Tuzlanskih Oktobarskih susreta za knjigu Praviš se važan. U Brčkom sam devedesetih godina doživio i teške trenutke  i razočarenja i nešto sam od toga i napisao. Poslije nemilih dana izbjeglištva utočište sam našao u Tuzli i tu sam u svijetu književnosti postao ono što jesam. Volim reći da sam i brčanski i tuzlanski pisac. Tuzla mi mnogo znači, u njoj sam stekao nova lijepa prijateljstva i u njoj ću ostati zauvijek. U Brčko ću i nadalje ići povremeno, na dan, dva, zbog promocije neke knjige, književnog susreta i neke druge prigode.

Provincija: Kako je počelo to sa pisanjem, otkud potreba, iz čega i kako su nastale prve pjesme i priče?

Hasić: To sa pisanjem došlo je nakon čitanja. Nakon neznamtikojeg broja pročitanih knjiga. A čitao sam povazdan. Sakriven u nekom kutku avlije ili bašče, negdje na livadi izvan grada izvaljen poleđuške,ili dok sam čuvao našu kravu Bjelavu na ispaši (o njoj sam napisao i priču: Bjelava u našoj kući) na obali Save, u čamcu, na putu ka školi, u školi s knjigom ispod klupe, na povratku iz škole, prilikom odlaska u dućan ili na pijacu, gdje me je majka slala, krišom noću u sobi, ponjavom zašuškanih vrata da se ne vidi svjetlost, pri baterijskoj lampi, lutajući ulicama bez drugog cilja osim da lutajući čitam, u toku vremena dječijih igara u kojima sam igru žrtvovao knjizi… Bilo je i smiješnih i zanimljivih trenutaka i situacija zbog te moje ljubavi prema čitanju. Jednom me je, naprimjer, babo provalio kako ne učim, nego čitam knjigu koju sam uvio u pakpapir na kojem sam napisao geografija. Naime, puno mi je bilo draže čitanje knjiga nego učenje. Neki su me smatrali čudakom. Jedan komšija je rekao da sam malo onako i pri tom pokazao vrteći rukom da misli da sam malo ćaknut. Rekao je da je u mog babe i majke toliko djece da jedno mora biti „onako“. Mnogo godina kasnije, kada sam predavao njegovom sinu Ljubi u gimnaziji (književnost i jezik su mu bile jedna od Ahilovih peta) rekao je:“Uvijek sam znao da će od tebe biti nešto veliko, uvijek su ti oči bile na knjizi.“     

Bilo je samo pitanje vremena kada ću propisati. Kada ću svoju opčinjenost svijetom između korica knjige pokušati da pretočim u pisanje. Počeo sam pisati kao učenik za školski list u gimnaziji. Čak sam dobio i nagradu za rad o omladinskoj radnoj akciji (inače nisam bio ni na jednoj akciji) na nekom beogradskom literarnom konkursu. Bio sam tada u drugom razredu gimnazije i to je bio moj prvi književni honorar, ali još mi je bilo vrijednije to što je kroz sve razrede išla oglasna knjiga u kojoj mi se čestita na nagradi. Sjećam se da je moja prva objavljena pjesma bila u Malim novinama, bio sam tada mladi profesor u brčanskoj gimnaziji. Uslijedilo je sarađivanje sa Veselom sveskom, Tik Takom, Zmajem. Bilo je to vrijeme kad su književni listovi i časopisi davali lijep i redovan honorar (što je danas naučna fantastika jer takvih glasila u Bosni nema i jer se objavljivanje ne plaća ako si objavio nešto u nekom listu ili časopisu koji je neko vrijeme postojao). Otkud potreba za pisanjem razumljivo je svakom ko ima potrebu za čitanjem, kome je knjiga duhovna hrana, a pisanje avantura, potreba duše za ljepotom svijeta koji je izronio iz mašte, ili bar njome uljepšan i učinjen zanimljivijim od stvarnog. Pišem ponajviše zbog toga što mi je vrijeme pisanja lijepa pustolovina u kojoj se nikada ne zna kada i kako će započeti i kada i kako će se završiti. Često je ono što napišem čudo i iznenađenje i meni samom. I u tome je neodoljiva draž pisanja. Stvaranja umetničkog djela uopće u bilo kojoj umjetnosti. Pisati, a nemati tu potrebu za duhovnom avanturom, samo je gubljenje vremena, makar bilo i plaćeno. Meni je lijepo provedeno vrijeme pisanja i onda kada ništa ne napišem, nego se to što sam pisao na kraju nađe u korpi za otpatke, ili obrisano, danas kada najčešće pišem na kompjuteru, a to komputersko pisanje nije ni blizu onoj nekadašnjoj ljepoti pisanja na pisaćoj mašini. Nažalost, mnogi tehnički izumi ubili su ljepotu nečega što je činilo život ljepšim i što je bilo prisno duši, dio tebe

Znate nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
[contact-form-7 id="257132" title="Report error"]

Komentari

Kalesija: Otvorena savremena benziska pumpa i autobuska stanica, inves …

Povodom Dana državnosti BiH: U srijedu šahovski turnir za učenike o …

Hurija i Adem iz Zenuna u braku 51 godinu

Zimska služba u Kalesiji aktivno čisti puteve: Građani se mole za s …

Putopisca Roberta Dacešina oduševila drvena džamija u Priluku stara …

Načelnik Mujkanović održao sastanak sa direktorima javnih ustanova …

CLOSE
CLOSE