Jednom je ćale pokušao da mi objasni šta je mašta.
Sjedjeli smo u čamcu, nasred Dunava; u onim starim, krutim kišnim kabanicama, riba nije htjela ni da pipne, i ja sam, dosađujući se, postavljao milion najgorih mogućih pitanja.

Bilo mi je sedam-osam godina i mogao je da mi odgovora i sasvim jednostavno, ali za mog starog se stvarno može reći svašta, samo ne i da je bio jednostavan… Neke njegove primjere shvatio sam tek po stare dane, neke nisam još i izgleda da i neću, ali priču o jednom naročitom ćupu zapamtio sam zauvijek. Ili sam je se možda tek sada sjetio? Nema veze…Ćale mi je, uglavnom, ispričao da na svijetu postoje samo istina i laž. Stvarnost i snovi još bolje.

Istina je stvarnost i tu nema šta da se priča, a laž su snovi… Tu mi, vjerovatno, ništa nije bilo jasno, jer se sjećam da mi je objašnjavao da su snovi samo male laži, a ne nešto drugo. Male leteće, najljepše laži. Snovi su anđeli laži… Oni koji odaberu samo istinu ili samo snove, znaju da od toga sreće nema. Dvije osnovne životne kemikalije zato se uvijek miješaju, ali to je već crna magija i kap jednog u drugom često je premalo, a dvije kapi često su previše.

Malo ko nalazi mjeru, ali svi pokušavaju i to je najvažnije. A posebni, čarobni i nevidljivi ćup u kom se mućkaju istine i laži, stvarnost i snovi, naziva se ponekad i Mašta. U tom ćupu je štos…

Kad ono prestaje djetinjstvo? Kada ti neko prvi put na ulici kaže “Vi”? Kada zaplešeš na maturskom balu, kada položiš vozački, kada kupiš prvi kondom u apoteci? Ne zna se tačno…

Ja mislim da prestane; kada ostaneš bez ćupa. Kada dozvoliš da ti ga uzmu, ili ga, ne znajući da ga koristiš, sam razbiješ…

Tri posleratna druga, Đorđe Balašević