Muhadžiri sa tromeđe Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore su nekada u 18 stoljeću naselili obronke ispod planine Majevice. Dadoše mu naziv Mahala.
1882. godine, Mahala se prvi put spominje u Austrougarskim kartama.

110 godina kasnije, 1992. godine, Mahala se ponovo našla u kartama. Vojnim kartama…
Pred nogom agresora, mahaljaši su napustili svoje ognjište spašavajući svoj život i život svojih najdražih.

Četiri godine kasnije, u toploj avgustovskoj noći, muhadžiri su ponovo došli u Mahalu. Bio je to prvi organizovani povratak nakon agresije na BiH.
Tog 24. augusta 1996. godine, mahaljaše su pred njihovim porušenim kućama dočekali do zuba naoružani četnici. Pred kamerama svjetskih i domaćih medija, Bošnjaci su premlaćeni, dok su se pripadnici EUFOR-a sakrivali iza svojih vozila.
Mahala je te večeri bila medijski centar svijeta, a bivši predsjednik SAD-a je pohvalio hrabre stanovnike Mahale, što su prenijeli svi svjetski mediji.

Mahala, 15 godina kasnije

18. septembra 2011. godine, BZK Preporod Osmaci je organizovao manifestaciju “Dani povratka, tradicije i kulturnog naslijeđa Bošnjaka – Gornja Spreča 2011”.
15 godina kasnije, Mahala, ali i okolna naselja, i dalje imaju prefiks „povratnička“.

Mahala je ponovo bila centar. Ne kao one 1996., ali i problema je manje.
15 godina kasnije, sa mahaljašima nije bio Muradif Alić.
Muradif je prije 15 godina dobio batine na pragu svoje kuće, kojima je podlegao nekoliko dana kasnije.

Na livadi na kojoj su nekada bili parkirani četnički tenkovi, 15 godina kasnije, na obilježavanju Dana povratka, 15-godišnji dječaci su igrali fudbala. Generacija Muradifa Alića je iz hlada to posmatrala. Muradifa nema.

Sa mahaljašima, kao i prije 15 godina, bili su Dževad Tosunbegović i Fadil Banjanović – Bracika. Sa mahaljašima, 15 godina kasnije, bili su i Salih Brkić i Almasa Hadžić, koji su svojim reportažama od zaborava otkinuli 24. august 1996.godine.
Sa mahaljašima je bio i savjetnik bošnjačkog člana predsjedništva Bakira Izetbegovića, Edin Ramić, koji je rat dočekao kao tinejdžer, a kraj istog dočekao sa metkom u tijelu.
Sa mahaljašima su bili i oni koji žive sa augustom 1996. u mislima, koji ga ne zaboravljaju ni u snu.

Koga nema bez njega se može (mora): Kalesijski političari zaboravili na svoju zakletvu – povratnike!?

Mahala, naselje koje naseliše muhadžiri u 18. stoljeću, do agresijeje pripadalo općini Kalesija. Dejtonskim „mirovnim“ sporazumom, Mahala i obližnja naselja su poklonjeni novopečenoj općini Osmaci.
Njihove predstavnike niko nije ni očekivao. Poziv istima bi bio protumačen kao provokacija, pa se isti nije ni proslijedio.
Ali, poziv je otišao u zgradu općine Kalesija. Izgleda da se niko nije ni trudio da ga protumači.
Na javni poziv se nisu odazvali niti predstavnici političkih partija iz Kalesije.
Predstavnici boračkih udruženja, koji se često zaklinju u ovakve manifestacije su, pogađate, „opravdano“ izostali.
Prestavnici kulturnog života u Kalesiji nikako nisu mogli upropastiti posljednju nedjelju ovog ljeta, pa je njihov odziv „opravdano“ izostao.

Ulazak u “dom kulture” na Mahali su pratili Merlinovi stihovi “Lakše je bez sudbine nego bez domovine”. Podijeljena su i priznanja najzaslužnijima za povratnike u Mahalu i okolna naselja, a prisutne uopće nije iznenadilo što se među dobitnicima priznanja nije našlo niti jedno ime od aktivnih kalesijskih političara. Što je, u najmanju ruku, zabrinjavajuće.

Izbori su sljedeće godine, pa je zagarantovan dolazak gore pomenutih na obilježavanje povratka Bošnjaka. Naše zakletve…

Koga nema, bez njega se može. Pardon, mora!

-Nakon svečane akademije, nastavilo se i sa malonogometnim turnirom i tradicionalnim narodnim igrama.
FOTO/ Malonogometnim turnirom i tradicionalnim narodnim igrama obilježena 15. godišnjica povratka u Mahalu

Pripremio: Admir Karić

Pogledajte foto izvještaj, Mahala 18. septembar 2011.