Selma Musić je u julu 1995. godine imala sedam godina. Kada je Srebrenica pala, Selmina majka Alija iz mjesta u kojem su živjeli se s četvero djece uputila prema Potočarima, a suprug Salim je s ostalim muškarcima put do slobodne teritorije tražio kroz šume.

Majka Alija je do Potočara dovela četvero djece: Selmu, Alena, Elviru i šestomjesečnog Sadika. Selma je bila najstarija. Kada je s majkom, braćom i sestrom Selma stigla u Potočare u sveopćem metežu se izgubila i od tada joj se gubi svaki trag sve do nedavno kada je u do njih stigla fotografija koja im je vratila nadu.

Naime, na internetu su se nedavno pojavile fotografije iz jula 1995. godine na kojima se vide žene i djeca po dolasku na teritoriju Kladnja.

Naime, na internetu su se nedavno pojavile fotografije iz jula 1995. godine na kojima se vide žene i djeca po dolasku na teritoriju Kladnja.

Razgovarali smo sa Selminim bratom koji nam je objasnio zbog čega su oni danas ubijeđeni da je ova djevojčica, sada već odrasla žena, preživjela pad Srebrenice.

“Fotografije su probudile nadu, sigurno je živa stigla do slobodne teritorije u Kladanj”, govori nam Alen koji danas sa porodicom živi u St. Louisu (SAD).

„Na Facebooku sam porkenuo stranicu Missing Selma i prije nego što smo došli do fotografije na kojoj se vidi da je došla do Kladnja. Nikada nisam gubio nadu da će se pronaći i da je izašla iz Srebrenice, što se pokazalo tačnim. Zahvaljujem se Ahmetu Bajriću Blicku koji je slikao ovu sliku i ostavio jedan vrijedan trag. Valjda je tako i Bog htio da se na taj način sazna da nije ostala gdje se izgubila, u kandžama onih zlikovaca što pobiše neduznu djecu i civile“, rekao je Alen.

Kaže kako je roditeljima bilo lakše kada su vidjeli da je došla do Kladnja, da nije ostala u Potočarima. S druge strane, dodaje, teško im je jer su vidjeli da je tu sama i zbog pomisli gdje bi sada mogla biti.

Alen se odlučio i na to da napravi fotorobot sa nadom da će doći da pravih informacija.

„Fotorobot je urađen pomoću porodičnih slika i rađena je u državi Michigan. Na to sam se odlučio da bi je lakše prepoznali, ali ne mora značiti da ona sada sto posto izgleda kao na slici fotorobota“, rekao je Alen.

Po dolasku u Tuzlu 1995. godine, roditelji su nestanak djevojčice prijavili Crvenom krstu.

„Medicinska sestra koja je radila na Dubravama zove se Ramiza Sadiković, nisam još sa njom stupio u kontakt i ne znam da li se ona sjeća da ju je gdje vidjela, ali bi sigurno trebala znati gdje su odvodili povrijeđenu djecu, ili koja su imala poteškoća, kako su djecu bez roditelja upisivali u medicinske karttone ako zbog stresa i šoka nisu znala reći kako se zovu“, rekao je Alen.

„Dobijao sam informacije i od bivših štićenika doma u Tuzli da je bila djevojčica sa tim problemom, ali se ne sjećaju imena. Spominju se imena Aida i Jasmina, ali u domu to demantuju iako sam tu informaciju dobio od pet osoba“.

Selmin nestanak u Potočarima je, pored Crvenog krsta, prijavljen i američkom FBI-ju. Roditelji su, nakon što su se pojavile fotogafije za koje roditelji pretpostavljaju da je Selma na njima, došli u posjetu BiH. Cilj im je da obiđu ponovo domove za djecu, u nadi da će pronaći informacije o Selmi.

Sumnja u tadašnje organizacije i domove za nezbrinutu djecu

„Mslim da pojedine osobe, kako u domu tako i izvan njega, koje su trebale da brinu o toj djeci nisu radile na adekvatan način i sumnjam da su imale umiješane ruke u nestanak djece i davanje na usvajanje, kao i da je dosta tih stvari urađeno nepravilno i ilegalno“, objašnjava Alen.

„Znam da je Irfanka P. naredila jednom od uposlenika da pregleda arhivu i da potraži ima li njeno ime tamo. Kasnije mi je javila da nema. Kasnije mi je javila da se to ime ne spominje. Ona je to uradila da meni izađe u susret, ali to isto tako pokazuje da s tim dokumentima onda može raditi ko šta želi. Ti dokumenti su onda mogli biti izuzeti i bačeni da nema traga. I dalje sumnjam da Dom krije trag“, objašnjava Alen.

Alen dodaje kako im se javlja dosta ljudi, sa raznim informacijama „pa smo tako dobili i informaciju da je čovjek porijeklom iz Podrinja zloupotrebljavao djecu. Davao ih na usvajanje na nelegalan način radi sticanja koristi, ali on to nije mogao sam“.

„Nikad nisam ni gubio nadu da će je pronaći i tako se na kraju ispostavilo da sam bio upravu. Neko bi se, kaže, morao sjećati, bar neko ko joj je zavezao kosu i skinuo crveni džemperčić, a ona teško da je to mogla sama uraditi zbog ruke. Ne planiram odustati dok je ne nađem. Ljubav brata prema sestri ne može ništa zaustaviti, to je jedna krv i moj prvi prijatelj u životu“, rekao je Alen za naš portal.

(Lejla Trle / source.ba)