Nije žuti ruksak, ali je ruksak u kojem ponovo djeca nose svoje prekinuto djetinjstvo
23.okt.2018
NTV Portal
Nisvet Mujanović imao je samo jedanaest godina kada ga je rat zatekao u rodnim Samarima, kod Zvornika. Babo i brat dolaze iz Pančeva, pričaju kako im je šef Andrija rekao da ne dolaze više na posao. „Ne miriše na dobro“, kazao je babo. Govorilo se da se prebacuju tenkovi i teška artiljerija iz Srbije. Na dnevnicima su davali šture informacije, koje su davale prostora za različite interpretacije.
“Osmi je februar, zimske noći, duge i hladne. Čuli smo da su neki već došli u Tuzlu. Kažu ima svjetla i bijelog hljeba. Rekoše da večeras idemo i mi. U Cerskoj smo, valja preko Udrča i Velje glave. U Liplju je zborno mjesto. Krenuli smo nešto iza jacije.
Nakon kratkog boravka krećemo u mjesto Međeđa kod Sapne; instrukcija je da idemo u koloni, moj stariji brat je bio ispred mene, ja u sredini, a majka iza mene. Babo je ostao u Kamenici, svježe ranjen, a brat na konju odvezen u Srebrenicu. Mama je zabrinuta. Za nas, a i za njih. Morali smo ići u koloni zbog mina. U koloni je bilo hiljade žena i djece. Noć je bila hladna, kiša je padala i ledila se na nama. Ledena kiša. Idući u kolini nekoliko puta sam zaspao, kada bi kolona stala, licem bih udario u zaleđeni bratov žuti ruksak i tako se probudio.”-tako je pisao Nisvet o sjećanjima iz ratom prekinutog djetinjstva.
Foto:Facebook
Danas gledamo istu tu situaciju. Djevojčica na ledini i mokroj travi glavom spuštenom na crni ruksak spava. Čini se kao bezbrižan dječiji san. Pomislih hvala Bogu pa je uspjela zaspati, pobjeći malo iz svakodnevnice, a Bog zna kako je samo izmorena, iscrpljena a možda i gladna.
Možda će za nekoliko godina, ukoliko uspije naći to bolje sutra i ona kao i naš Nisvet pisati o crnom ruksaku u koji su spakovali hranu, nadu i njeno prekinuto djetinjstvo i krenuli u potragu za sigurnošću. Možda će…
Danas opet neka djeca bježe od granata. Danas opet neka djeca čekaju da im dobre čike daju komad hljeba, jer ko zna kada su jeli. Danas opet majka svojom odjećom pokriva svoje novorođenče skrivajući ga od hladnoće i pokušavajući ga skoloniti od životnih nevolja. Danas opet…
Ne bih ja pisala o ophođenju prema migrantima, o protestima. Ja bih samo da kažem da nijedno dijete nije zaslužilo spavati na travi.Nijedno dijete nije zaslužilo u izlogu gledati voće a biti željan kriške hljeba. Nijedno dijete nije zaslužilo brisati suze sa majčinog lica koja ne zna ni gdje će ni kud će niti šta ih čeka.Nijedno dijete nije zaslužilo…
Ne bih ja ni pametovala šta trebamo činiti u takvim situacijama, niti nas podjsećati kako je bilo nama. Samo bih vas zamolila budite dobri prema djeci koja će iz djetinjstva nositi samo sjećanja o nekom ruksaku.
4°